DARKU JE UMRLA SUPRUGA, ON SE SAM BRINE O ŠESTERO DJECE 'Prvi put smo zajedno bili na ljetovanju. Ja si to ne mogu priuštiti jer su cijene ekstremne'

Kada šestero djece u dobi od tri do 12 godina otkrije bazen s različitim vodenim atrakcijama, samohranom roditelju postane pravi izazov držati ih sve na oku. Svi su raštrkani. Čas ovdje, čas tamo. A još niti jedno od njih ne želi nositi plivalice jer misle da znaju plivati. No tata Darko je zabavu u bazenu doveo u red, a svu djecu u svoj vidokrug.

- Kad sam shvatio da ih ne mogu pratiti, samo sam viknuo da odmah svi izađu van i rekao sam najstarijem Siniši: ‘Slušaj, ti si najstariji i drži uvijek ostale na oku. Možete biti na svim zanimacijama u bazenu, ali samo budete li se svi držali zajedno’. Tako smo se dogovorili i funkcioniralo je. Svi su išli zajedno i mahnuli bi mi kada bi prelazili iz jedne na drugu zanimaciju - opisao je 38-godišnji Darko Jeremić koji je prijavom na humanitarni projekt “I ja putujem” Zaklade Hrvatska za djecu omogućio svojim šestero mališana ljetovanje koje im sam, kaže, nikada ne bi mogao priuštiti.

Prvi put su svi zajedno bili na ljetovanju. Iako je nedostajala mama.

Nikad svi zajedno

- Ranije, dok je supruga bila živa, znali smo kombinirati i nekako otići na jedan dan, no nikad svi zajedno - ispričao je Darko, glava obitelji Jeremić koja od Uskrsa živi u Otočcu, u stanu od 89 četvornih metara koji im je dodijelila država.

Tamo su došli iz Korenice, gdje su živjeli u podstanarstvu i bez osnovnih uvjeta za život višečlane obitelji. Darko je 11 godina pokušavao stambeno zbrinuti svoju obitelj, ali nikako nije uspijevao doći na red na listi za dodjelu državnih stanova i kuća, iako ih je bilo, ali su se dodjeljivali mimo kriterija.

Posebno je postalo teško kada je supruga i majka Dragana preminula sredinom rujna prošle godine u dobi od samo 30 godina. Dvije godine se borila, no rak dojke je pobijedio.

Najvažniju borbu su izgubili, a Darko je nastavio sam ustrajati u naumu da svojoj djeci pruži ljepši život. I uspio je, Darko se sa svoje dvije kćeri i četiri sina odselio 50 kilometara dalje od Korenice i počeo novo poglavlje života.

Od rodbine nema preveliku pomoć, njegova je majka invalid i živi u Karlovcu, no nekad mu uskoči pa pričuva mlađu djecu koja ne idu u vrtić dok su starija u školi, ako on neodgodivo mora riješiti neke, primjerice, birokratske poslove. Druga strana rodbine, ona pokojne supruge, okrenula im je leđa.

- Moja djeca nisu zahtjevna, jedni druge uvijek čuvaju - ponosno će Darko.

Najstariji Siniša ima 12 godina, drugi po redu je devetogodišnji Vanja, pa godinu mlađa sestra Nataša, njih troje su školarci i tatini pomagači koji se bespogovorno brinu o troje najmlađih - šestogodišnjem Mateju, petogodišnjem Danielu i najmlađoj trogodišnjoj Tatiani.

Nema toga što Darko za njih ne bi učinio. Prosvjedovao je pred zgradom općine u Korenici s plastičnom dječjom kućicom kako bi svoju djecu stambeno zbrinuo, stoga nije dvoumio kada je na Facebooku vidio projekt kojim svojoj obitelji može omogućiti sedam dana besplatnog smještaja na bazi polupansiona, pokrivene putne troškove i dnevni džeparac od 70 kn po članu obitelji. Odlučio se prijaviti.

- Trebalo je napisati ‘Pismo mojoj djeci’ od minimalno 150 riječi vezano uz putovanje. Ja sam bio iskren, napisao sam da im ne mogu priuštiti ljetovanje jer su cijene ekstremne za moja skromna primanja - rekao je Darko, koji je asistent za osobe s invaliditetom, ali sada je na porodiljnom dopustu jer dok je troje starijih u školi, on se brine o troje mlađe djece. Jedini izvor prihoda mu je oko 2300 kuna roditeljske naknade te oko 3050 kuna dječjeg doplatka - ukupno 5350 kuna, od čega većinu potroše na hranu. Kad su doznali da idu na ljetovanje, uzbuđenju nije bilo kraja.

Ne stanu u auto

Iz Otočca do Zatona, ali i natrag, došli su organiziranim kombijem jer u automobil svi ne stanu. Put traje dva sata i najgori je dio ljetovanja. Dok jedni spavaju, drugi povraćaju i obrnuto.

- Djeca mi nisu baš za put - priznaje tata Darko koji je spremno dočekao izazov ljetovanja sa šestero mališana. Nije ih lako sve držati na oku, no srećom pa je more jako plitko i plaža je idealna za djecu, kaže. No, otkrili su i bazene pa im more nije bilo zanimljivo pokraj brojnih tobogana, špricalica i drugih šarenih vodenih zanimacija. Dobro im je došlo što je u subotu malo zahladilo jer su se “bacili” na pakiranje, kaže samohrani otac Darko. Kad je stala kiša, uputili su se u šetnju.

Tatina desna ruka i oslonac je najstariji sin Siniša koji je završio 6. razred.

- Za njega je to opterećenje. I on je dijete i on bi se igrao, znam ja sve to, ali morao je malo prije sazreti od svojih vršnjaka. Ali ne samo on, nego i njegova braća i sestre - priznaje Darko koji se začudio kada je na plaži vidio bespomoćne, živčane i iscrpljene roditelje kako viču na djecu koja mahnito trče, bacaju se, vrište, gube im se iz vida pa ih prestravljeni idu tražiti po plaži. U njegovoj obitelji znaju se pravila. Svi su jedno drugom do uha, kaže, i svaki stariji brine o mlađem. Dovoljno je jednom reći da se nešto ne smije, on će špotati i upozoriti onog mlađeg i tako do najmlađe Tatiane, kojoj je posvetio najviše vremena.

- Ima tri godine, a još ne govori pa je s njom malo teže, no ide, svaki dan je sve bolje. Liječnici kažu da je to zbog stresa i da će propričati - iskreno će brižni tata.

U Zaton Holiday Resortu smješteni su u dvije sobe. Jedna ima tri kreveta od kojih je jedan povišen, tu spavaju tri ili četiri muškića, koji se izmjenjuju pa ponekad i k njemu i sestrama u sobu s velikim bračnim krevetom dođe još jedan gost.

U sedam sati ustaje tata Darko. Prvi. Popije kavu i kreće buđenje mališana. Oko pola osam svi su na nogama, odjeveni i spremni za doručak, a kreveti su poravnani. S doručkom su gotovi do 10 sati.

- Potraje to i dulje, jer je drugačije od naše rutine, dok im ja donesem sve na stol, prvo kruh, pa hrenovke i kobasice, koje su im omiljene, i pića, dok pomognem ostalima i nahranim malenu već je 10 sati - nabraja Darko.

Potom se vrate u kamp, strpaju sve stvari u torbu za plažu. Ručnike, kekse, slatkiše... Nose zapravo slane grickalice jer se sve ostalo otopi na suncu pa treba biti praktičan.

Svi na tobogan

Zatim su na plaži dva sata dok najmlađe ne svladaju sunce, more i trčkaranje po plaži i bazenu. Najstariji Siniša je pokušavao naučiti plivati, ali ipak su mu bili zanimljiviji vodeni tobogani.

- Ah, i meni su zabavni, ali me sramota. Išao sam se probati spustiti s malenom u krilu i nabio sam si trticu pa sam ipak ostao sa strane i uživao gledajući njih kako se zabavljaju - smije se Darko.

Nakon kratkog odmora u kampu, tijekom kojeg prezalogaje nešto iz pekarnice, vrijeme je za ponovni povratak na plažu, gdje se brčkaju do 18 sati. Tada se vraćaju u bazu na tuširanje, sušenje i večeru.

- Najmanju ja okupam i starijoj pomognem jer ima dugu kosu, a veliki se sami znaju otuširati. Znaju i manji, ali njih provjerim jesu li isprali sav sapun. Sada smo svi okupani za 20 minuta, a u početku je to trajalo i po dva sata. Leđa bi me uštekala nad kadom i rekao sam im da to ne ide tako te da se moraju sami naučiti kupati - objašnjava Darko.

Ubrzo su uhvatili rutinu. Sada nije kao u vojsci, ali nije ni daleko, smije se brižni tata. Isto je i s večerom. Kod kuće on kuha, dok se mališani sami organiziraju oko postavljanja stola i čišćenja, a on ih prekontrolira. Na ljetovanju im je omiljena večera pire krumpir.

- Svaki dan to jedu, kraj toliko toga u ponudi, oni odaberu krumpir, i to svaku večer - kaže tata.

S večerom su gotovi oko pola deset pa im preostaje još vremena za igru ispred kampa ili gledanje nogometnog prvenstva prije spavanja. Otac ih ne tjera u krevet jer su na ljetovanju. Pusti ih da si daju oduška, kaže, iako se sami ubrzo od umora sruše u krevet. Kod kuće u Otočcu je drugačije. Zna se da u 22 sata svi moraju biti u krevetu kad je škola, a za vikend mogu biti budni i do 23 sata.

Ljetovanje je završilo ovog vikenda kada se obitelj Jeremić vratila u Otočac. Dok su se najmlađi jedva čekali vratiti, najstarijem se jako svidjelo u Zatonu i najradije bi tamo živio, kaže. Tata Darko za svojih šest mališana, pak, ima drugačiju želju.

- Želim im samo da budu svoji ljudi, da ne moraju ni o kome ovisiti jer život ih neće maziti, to već sada znaju - zaključuje.