ZAGREB - Mali Dado, osmogodišnjak bez roditelja koji boluje od cerebralne paralize, jučer je zauvijek za sobom zatvorio vrata Doma u Nazorovoj i, držeći za ruke mamu i tatu, otišao kući u Italiju.
Raslo nestrpljenje
Nakon osam godina domskog života Dado je našao obitelj - talijanski bračni par koji je želio posvojiti baš njega, Dadu, dječaka koji predivno pjeva, voli voziti bicikl, recitira Ježurku Ježića, obožava vruću čokoladu, ima poseban odnos s konjima, satima bi visio na kompjutoru, tvrdoglav je do besvijesti i uporan u tome da se ne razlikuje od drugih.
On ima i cerebralnu paralizu, ali to je samo jedan mali dio njega. Zbog birokratskih problema Dadini su roditelji jučer kasnili, a nestrpljenje kod Dade sve je više raslo.
- Kad će doći, kad će doći... pitao nas je valjda sto puta - kaže socijalna radnica Dragana. Kad su konačno stigli, bacio im se u zagrljaj i nije mogao dočekati da krenu. No, inače veseo i nestašan dječak, jučer je ujutro bio neobično miran.
- Rekao mi je da je dva dana slavio i opraštao se sa svima, pa je malo umoran - prepričava Dadin volonter Igor (39), grafički inžinjer iz Zagreba, otac šestogodišnjeg dječaka koji je posljednje dvije godine svake nedjelje vodio Dadu na terapijsko jahanje.
Pokazali mu samo sreću
Oproštaj je prošao lijepo i mirno, kaže Dadina fizioterapeutkinja Irena, ali u svakom od njih digla se bura osjećaja. Dado je, kaže, bio sretan, znao je da odlazi doma, da dobiva mamu i tatu, ali istovremeno Dado je napuštao svoj jedini dom, jedini život koji je imao.
- Mi smo mu pokazali samo sreću, davali mu poklone, ljubili ga i obećali da nikada nećemo izgubiti kontakt.
Morali ga ohrabriti
Morali smo ga ohrabriti. A falit će nam strašno... - priča Irena, ne skrivajući da cijelo jutro ”guta knedle”. Teško je bilo i Igoru, koji kaže da su Dadini roditelji fantastični ljudi i kako ni sekunde ne sumnja da će Dadi biti odlično.
- Ali ipak mi se srce stislo, a i njemu.
On zna da se konačno ostvarilo ono što čeka cijeli život, ali sad je shvatio da je to - to, da doista odlazi, da je Nazorova prošlost. I kod njega su osjećaji bili pomiješani - sreća, strah, neizvjesnost. Kad smo izlazili, zagrlio me u liftu i rekao “nemoj me zaboraviti”. Ne znam kako sam zatomio suze. Neću, Dado, sigurno. Tebe nitko ne može zaboraviti - kaže Igor.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....