MILJENKO JERGOVIĆ Raspadamo se! Zato 2015. može biti velika za umjetnost

Za umjetnost nije bilo boljeg vremena. Društvo je u raspadu, caruju mržnja i korupcija, crkveni poglavari gospodare ljudskim životima od začeća pa do naravne smrti, fašizam je najpoželjniji ako ne i jedini prihvatljiv oblik javnoga bontona, u krčmi su pogašena svjetla i vlada vječna noć, građani se pretvaraju u anonimne komentatore zaražene bjesnoćom, i općenito nikakve nade nema.

Mogući svijet

Iz perspektive pisca, slikara ili glazbenika, iz perspektive kazališnog i filmskog redatelja, bolje okolnosti od takvih ne mogu se ni zamisliti. Osim što se oko nas događa nešto strašno i jedinstveno, nešto što u jedinstvo dovodi naše utrobe i ukupan svijet oko nas, crijeva su nam razvučena svom dužinom demonetiziranih autocesta, od Bajakova naokolo sve do Ploča, osim što je, dakle, tako da ništa ne trebamo izmišljati jer je sve već tu, pripovijedanje, slikanje, gluma, izvođenje Sedme Šostakovičeve, slavne Lenjingradske, postaje jedinim načinom našega mentalnog i emocionalnog opstanka.

Jer kada se sve oko nas raspadne, tada u sebi valja sagraditi neki mogući svijet. Tako nastaju veliki romani krize: “Berlin Alexanderplatz”, “Doktor Faustus”, “Zenova svijest”, tako su, u najmračnijim trenucima društvene i osobne krize, nastali veličanstveni Krležini dnevnici. Iz takvog su se osjećaja i takve potrebe rodili Brechtovo kazalište, njemački slikarski ekspresionizam, romani Gajta Gazdanova ili Máraijevi dnevnici. Trebalo je stvoriti svijet nakon što se on iznutra i izvana raspao. Trebalo je naći u svemu neki smisao, nakon što se utroba čovjekova posuvratila, i nakon što nam je u utrobu zašlo sve što gledamo, čujemo i osjećamo.

Kroj iz modnih salona

Zato 2015. može biti velika godina kulture i umjetnosti u Hrvatskoj. I bit će, sigurno takva, ako postoje pisci koji iz ovakve potrebe i razloga pišu. Ili ako postoje čitatelji koji će imati potrebu da rekonstruiraju svoj raspadnuti svijet, čitajući knjige i gledajući slike, filmove i predstave s istim ambicijama. Takvih sigurno ima.

U 2015. vrijedilo bi shvatiti da je naš svijet samo naš, i da je važno samo ono što se unutar nas zbiva. Važno je ono što vidimo, važni su ljudi među kojima živimo, važne su estetike koje proizlaze iz našega unutrašnjeg i vanjskog stanja, a ne iz onog što javljaju na internetu, ili što je moderno u Sjedinjenim Američkim Državama ili na nekim bliskim zapadima. Više nam nikakva i ničija moda ne može pomoći. Naročito je žalosna i uzaludna pomisao da bismo svojim pisanjem ili slikanjem po kroju iz modnih salona New Yorka, Londona ili nekoga trećeg pariza mogli zainteresirati druge za sebe, i da tako, avaj, možemo pridonijeti svojim gladnim i uplašenim egzistencijama. Kao da modist iz Kilgalija ima ambiciju da usred rata u Ruandi kroji odijela za europsku gospodu. Ne ide to.

Dok ne počnemo lagati

Za umjetnost i kulturu nema boljeg vremena, ako zaboravimo da postoji Ministarstvo kulture. Ono nam ne može pomoći ni ako smo pisci ni ako smo čitatelji. Valja misliti o sebi i svom poslu, naravno umjetničkom, spisateljskom ili čitalačkom, i stvarati sebi svijet u romanu, slici, filmu... Osim što će nas tako stvoren svijet spasiti, mogao bi i nekom drugom biti zanimljiv, u Hrvatskoj ili izvan nje. Zanimljivi smo samo dok govorimo o sebi, i dok ne počnemo lagati.