ZAŠTO NISAM ŽELIO 'OSLOBAĐATI' VUKOVAR Beogradski DJ prisjetio se životne odluke na koju je i danas ponosan

"Pitao me jučer prijatelj što sam okačio sliku Vukovara od prij 20 godina. Svako ko je tada imao dovoljno godina, ne treba da postavlja to pitanje. Ali evo zašto.

6.maja 1991 sam se oko 7-8 ujutro vratio iz provoda i na vratima našao zakačen poziv da se javim u JNA kasarnu 4. juli da razdužim opremu. Pokupio sam se i otišao. Tamo je već stajalo na stotine rezervista. Da, razdužio sam staru opremu ali su mi dali i novu, ratnu, uključujući i AK-47 sa nekoliko okvira bojeve municije i mjesto u elitnoj 1.gardijskoj motorizovanoj brigadi JNA. Sljedeće 3 nedelje sam proveo tamo.

Sredinom mjeseca, kada je Stipe Mesić preuzimao ulogu predsjednika predsjedništva SFRJ, odjednom su se začuli zvuci sirene koja je neprestano zavijala. U sobu su ušli oficiri koji su povikali - ratna uzbuna, svi na borbene pozicije. Cela kasarna koja se prostirala na nekoliko kvadratnih kilometara je u trenu bila pretvorena u košnicu, hiljade vojnika je trčalo da zauzme mjesta u tenkovima, transporterima i džipovima. Major Manojlo Mitev je na moje oči repetirao pištolj uperen u glavu taksiste rezerviste koji nije skapirao šta se dešava. Scena dostojna Coppoline 'Apokalipse'.

U toj zaglušujućoj buci tenkovskih motora i histeričnih sirena za ratnu uzbunu, pod vibracijama od kojih je podrhtavao ceo Voždovac, u paranoji i strahu koji sve blokira, ja sam sedeo u pincgaueru, sa kalašnjikovom među nogama, gledajući u zamišljenu tačku ispred mene. Dečko pored mene, tada asistent na PMF-u koji je tih dana postao otac, glasno je govorio da je čuo da krećemo u Slavoniju i da idemo u Ernestinovo. Kroz glavu su mi prolazile slike u slow motionu kako se probijamo kroz slavonsku ravnicu, kroz ciradu pincgauera lete meci dok mi tražimo zaklon na podu vozila boreći se za mjesto koje će nam spasiti život. Šta se dešava ako protivtenkovska raketa pogodi pinc, da li će proletjeti kroz ciradu, ili će se aktivirati i sve nas spaliti? Strah je bio paralizirajući; razmišljao sam da li će proći onda kada stvarno počnemo da pucamo, verovao sam da hoće.

Gordan Paunović (foto: Facebook)

Pola sata kasnije, sirena je zaćutala i odahnuli smo. Ispostavilo se da je uzbuna bila generalna proba evakuacije kasarne za odlazak u pravi rat koji ce tek usljediti. Par dana kasnije, pustili su nas kući. Rekli su nam da ne smijemo da se udaljavamo iz Beograda i da se vidimo uskoro. Nisam otišao u bari ali sam jedno znao - nećemo se više vidjeti.

Dva mjeseca kasnije, zatekao sam isti poziv na vratima. Zgužvao sam papir i isto popodne se preselio na drugu adresu u gradu na kojoj cu ostati sljedece 4 godine. 1. gardijska brigada, ovjekovječena legendarnom fotografijom iz "Vremena" na kojoj major Manojlo Mitev sa tenka na gazeli salutira u kameru fotografa, zasuta cvijećem novobeogradskih idiota otišla je autoputem Beograd-Zagreb u Slavoniju. Dobila je elitni zadatak: da predvodi "oslobađanje" Vukovara. Umjesto časne vojne akcije - ako je i to moralo, a nije - napravili su rusvaj, uništili do temelja grad, pobili na stotine civila, žena, djece, i na kraju - sebe.

Na trpinjskoj cesti, oko silosa, vodotornja i drugih "važnih" tačaka u Vukovaru, 162 nesrećnika iz moje nesuđene jedinice je ostavilo svoje živote a ko zna koliko njih su ostali trajni invalidi, bez ruku, nogu, uništenih psiha. Major Manojlo Mitev je preživeo, ostao je težak invalid. Uništili su svoje i tuđe živote, sravnili sa zemljom jedan nedužan grad, uradili nešto što nitko normalan nikada neće moći da opravda i razumije.

Ne umem da procjenim sve odluke koje sam doneo u životu ali ako postoji jedna na koju sam ponosan, to je ova."