BIVŠI MINISTAR OTVORIO KARTE Linić: Milanović je slabić, a ministri neradnici

ZAGREB U intervjuu sa Slavkom Linićem, neovisnim zastupnikom u Hrvatskom saboru, Slobodna Dalmacija doznaje kako bivši ministar financija gleda na svoj dio mandata u Vladi Zorana Milanovića, kako bi se nastavio ponašati da je ostao u Vladi i kako ocjenjuje dosadašnji rad Vlade kada su ekonomija i gospodarstvo u pitanju.

Linić je i dalje u punoj formi, na pitanja odgovara spremno, s definiranim stavovima, ali je jasno kako je dosta razočaran u politiku, odnosno u dio svojih bivših kolega koji su ga izbacili iz stranke. Razgovor smo započeli pitanjem o novim ekonomskim potezima Vlade i novog ministra financija Borisa Lalovca.

Na pola mandata Vlada je odustala od smanjivanja doprinosa za zdravstvo, uvođenja poreza na nekretnine u ovom mandatu i fiskalne decentralizacije zdravstva i obrazovanja, a krenula je u izmjene poreza na dohodak kojima će se znatnije povećati primanja zaposlenima s većom plaćom...

– Jednostavno, to je odustajanje od Plana 21 vladajuće koalicije. Plan je bio smanjivanje doprinosa za zdravstvo ispod 10 postotnih poena do kraja mandata, uvođenje poreza na nekretnine kako bi se penaliziralo one koji imaju više od dvije nekretnine koje nisu u funkciji, a od tog poreza je lokalna uprava trebala financirati dio zdravstvenih i obrazovnih funkcija.

Naravno, u tom kontekstu ne bi bilo moguće izdvajanje HZZO-a iz državne riznice, o čemu se sada vode rasprave. Jednako tako smo bili izmijenili porez na dohodak koji je pomogao onima s najnižom plaćom, a jedinice lokalne uprave smo “obeštetili” na način da smo smanjili prag za stopu od 40 posto s 10.800 na 8800 kuna. Sada se izmjenama poreza na dohodak, doduše, predlaže povećanje neoporezivog dijela plaće, ali se predlaže i povećanje osnovice za poreznu stopu od 40 posto, a još ne znamo kako će se tih 2,5 milijardi nadoknaditi jedinicama lokalne uprave (JLS).

To mi se čini vrlo spornim jer, među ostalim, to može povećati deficit opće države zbog odlaska JLS-ova “u minus”. Na žalost, zbog činjenice da Vlada nije uspjela javnim investicijama ostvariti pozitivne gospodarske trendove i tako osigurati stabilnu prihodovnu stranu proračuna, pitanje je mora li se ići u povećanje doprinosa za zdravstvo, ali ovo što se sada predlaže je kompletno napuštanje Plana 21.

Da, ali i vi ste u javnim istupima bili optimistični kada su u pitanju javne investicije i prognoze ekonomskog rasta?

– Nisam bio optimističan, nego sam prognoze temeljio na realno i stručno postavljenim programima javnih investicija i drugih fiskalnih i gospodarskih odrednica. Na žalost, javne investicije su podbacile zbog lošeg upravljanja tim kompanijama, posebno u HEP-u, ali i u drugim tvrtkama. To je dobrim dijelom bila posljedica stranačkog kadroviranja, pa se pokazalo kako u tom segmentu stranke vladajuće koalicije nisu bile drukčije od HDZ-a.

HEP je u podjeli karata pripao HNS-u. Krivite li možda više tu stranku od SDP-a zbog loših investicijskih rezultata?

– Ne, to je zajednička odgovornost vladajuće koalicije, a najveća odgovornost je na premijeru Milanoviću. On je odgovoran za funkcioniranje sustava i mora povlačiti određene poteze ako se uvidi da stvari ne funkcioniraju, a on to nije radio. Uostalom i Branko Grčić je potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo, pa je i njegova odgovornost u tom smislu vrlo jasna. Ne može se pobjeći od tog dijela odgovornosti.

Koja bi bila vaša politika da ste još uvijek ministar financija u vladajućoj koaliciji?

– Inzistirao bih na provedbi reformi koje smo predstavili još u rujnu prošle godine, a radilo se o 18 mjera za 2014. i devet reformskih mjera do 2016. Svi ministri su radili na tim mjerama, čitava Vlada se trudila, ali je donesena politička odluka da se neke od tih mjera ne provode ili da se ne provode potrebnom dinamikom. Ta je odluka donesena jer su se razne interesne grupe protivile njihovu provođenju, a premijer Milanović nije imao hrabrosti suprotstaviti im se jer je slabić i kukavica.

Jedna od tih mjera je i outsourcing. Sve su analize upućivale na to kako se na tom projektu mogu uštedjeti stotine milijuna kuna, a voditelje bolnica, škola, sveučilišta i fakulteta osloboditi obveze da vode računa o tome kako upravljati čišćenjem prostorija ili dostavom hrane. No, nakon prvih kritika i galame koja se digla protiv tog prijedloga, premijer je povukao ručnu kočnicu. To je sramotno, jer se time nanosi šteta državnom proračunu, a bez i jednog racionalnog razloga, osim sitnog politikantstva.

No, da ste ostali na mjestu ministra, premijer bi i dalje provodio istu politiku. Kako biste se vi postavili?

– Nastavio bih s inzistiranjem na reformama koliko god to bilo frustrirajuće. Uostalom, plan tih reformi donesen je na sjednici Vlade 24. travnja kao Nacionalni program reformi i uputili smo ga Europskoj komisiji zajedno s Prijedlogom programa konvergencije u sklopu procedure prekomjernog deficita. Radio sam mnogo i u tom jakom ritmu vi možete biti frustrirani što određene stvari ne prolaze, ali radite i nastojite to popraviti.

Mnogo mi je veća frustracija sada kada “izvana” gledam neefikasnost ove Vlade i shvaćam ojađenost i ljutnju građana. Na žalost, mnogi u ovu Vladu nisu došli raditi, nego provesti određeno vrijeme na atraktivnom radnom mjestu za dobru plaću. Kada još imate i premijera koji ne preuzima odgovornost za rad svojih ministara i drugih sektora i doslovno odbija obavljati svoj posao, onda dobijete rezultate kakvi su sada.

S “naknadnim znanjem”, biste li ipak 2012. inzistirali da Hrvatska sklopi stand-by aranžman s MMF-om?

– Ispostavilo se da nam MMF ne bi trebao kako bismo se uspjeli povoljno zadužiti i refinancirati prispjele dugove, ali da bi nam trebao kao potpora u provođenju reformi. Na žalost, zbog stanja u gospodarstvu i državnim financijama, postoji velika mogućnost da će nam Europska komisija idućih godina postaviti nadzor i regule još strože od onih koje bi tražio MMF. Posebno što se pokazuje da su dokumenti koje smo poslali u Bruxelles i obećali ih provesti u sasvim preciznim rokovima ostali mrtvo slovo na papiru, što je krajnje neodgovorno i prema građanima i prema institucijama Europske unije, čija smo punopravna članica postali nakon toliko godina napornoga rada na reformama.

Postoji li višak radnika u državnoj upravi i imaju li zaposleni u javnom sektoru prevelike plaće? Nakon što je premijer Milanović ustvrdio kako rezanje broja zaposlenih u državnoj službi nije hrabrost nego bešćutnost, Mirela Holy je kontrirala premijeru kazavši kako nema ništa plemenitog u tomu da osoba koja ne obavlja dobro svoj posao i dalje zadrži radno mjesto. Kakav je vaš stav u vezi s tim?

– Ne smatram da postoji višak zaposlenih u državnoj upravi i da imaju prevelike plaće, ali je točno to da je sustav neefikasan i da može biti mnogo efikasniji. Jedna od lošijih svari u sustavu jest to da imamo previše šefova, a premalo operativaca i izvršitelja poslova. Zbog toga velikog broja nadređenih i u masi plaća se pojavljuje veći trošak, a zbog manjeg broja operativaca sustav ne može biti dovoljno efikasan.

Naravno, treba uvesti i model stimulacije rada i destimulacije nerada. Tu smo reformu trebali relativno brzo provesti, ali se s njom djelomično kasni, a djelomično se odustalo od nje. Međutim, viška zaposlenih i prostora za enormno povećanje efikasnosti ima u javnim poduzećima i tu je ova Vlada jako zakazala. Kao što sam rekao, investicije javnih poduzeća su morale pokrenuti gospodarstvo u razdoblju dok se ne oporavi privatni sektor koji se preinvestirao u nekretninski biznis, pod velikim je kreditnim opterećenjima i kapitalno oslabljen. A najveći podbačaj je napravljen upravo na tom području javnih investicija i to rezultira činjenicom da smo u šestoj godini recesije.

Projekt predstečajnih nagodbi je na “zakonodavnom restrukturiranju”. Kako sada gledate na taj projekt?

– Iznimno sam ponosan na njega i, uz neke preinake, i dalje bih ga pokrenuo u tom trenutku. Ponovit ću: stečajni postupci su trajali od pet do 15 godina, a poseban problem je bio provođenje stečajava s preustrojem u kojem su sudovi i stečajni upravitelji bili ekstremno neefikasni. Brojke govore kako je stupanj naplate vjerovnika pao na pet posto, a poduzeća bi propadala godinama. Uz takvo stanje u pravosuđu i golemu nelikvidnost poduzeća, odlučili smo, uz parlamentarni konsenzus, omogućiti brži vlasnički i organizacijski preustroj kompanija.

Usto treba reći kako je od oko 7000 pokrenutih procesa odbijeno oko 5300, a prihvaćeno oko 1700 zahtjeva za predstečajnu nagodbu. Znam kako u određenom broju tih predstečajnih nagodbi nije pronađen pravi model, strateški partner ili je napravljena neka druga pogreška, ali je u velikom broju slučajeva proces uspio, kao “Dalekovod” ili “Spačva”, na primjer. Ono što je posebno iritantno u svemu jest to što se govori kako su u tim postupcima zakinuti mali vjerovnici i pritom se “zaboravlja” kako su u stečajevima vjerovnici naplaćivali svega pet posto svojih potraživanja.

Kako ocjenjujete nove izmjene koje se odnose na predstečajne nagodbe?

– Najprije bih htio reći kako je 90 posto tih promjena inicirano za vrijeme dok sam još bio ministar, poput one da sud pokrene i zaključi proces, a da se potom sve nastavlja preko Financijske agencije. To su sada dobrodošle promjene, ako se već ne vjeruje Fini i Ministarstvu financija, ali mislim da nije dobro da se u slučaju da ne uspije predstečajna nagodba ostavlja mogućnost stečaja s preustrojem, umjesto da tvrtka u tom slučaju ide u stečaj. Na taj način opet dajemo sudovima da upravljaju gospodarstvom, a to se pokazalo u našem slučaju katastrofom i onemogućavalo je pravodobno restrukturiranje gospodarstva.

Uz to bih postavio još jedno pitanje: od sedam tisuća zahtjeva za predstečajnu nagodbu odbijeno je oko 5300, nakon čega je Fina, sukladno propisima, zatražila otvaranje stečaja nad tim postupcima. Zbog čega još ni jedna od tih tvrtki nije otišla u stečaj kad je pravosuđe tako efikasno, ne valjda zbog toga što su dužnici i vjerovnici oslobođeni plaćanja pokretanja stečajnog postupka? I to je moja druga zamjerka novom zakonu, to što se opet uvodi namet kojim dužnici i vjerovnici moraju plaćati pokretanje stečajnog postupka, umjesto da to ostane na državi.

Ekonomski stručnjaci, ali i HNB, ističu kako se ostavljanjem mogućnosti bankama da kredite vežu uz euribor, umjesto uz referentnu nacionalnu kamatu, opet ostavlja mogućnost da rastom euribora kreditne rate građanima porastu i više nego što je bio slučaj s kreditima u francima. Zbog čega to niste mijenjali?

– Mislim da će svi krediti morati biti vezani na euribor kako se Hrvatska bude jače uključivala u Europsku uniju. Drugo, zbog toga što će gospodarska kriza ili stagnacija u Europi potrajati još dugo vremena, Europska središnja banka će držati niske referentne kamatne stope i neće doći do rasta euribora. A u međuvremenu će se svi ti krediti već isplatiti.