KOMENTAR JELENE LOVRIĆ Zašto homići iritiraju Katoličku crkvu

Ministrima ne priliči sudjelovati u homoseksualnim procesijama - rekao je u intervjuu Jutarnjem listu istaknuti teolog Adalbert Rebić . Za razliku od pridruživanja gay povorkama, što smatra neumjesnim, Rebić će sudjelovanje predstavnika vlasti na misama istaći kao prilično, poželjno i potrebno. “Doći na euharistiju, nešto je pozitivno. Euharistija nikoga ne iritira kao što iritira Gay pride”, objasnio je.

Umirovljeni profesor Rebić pripada među razumnije ljude u Katoličkoj crkvi, s kojima je moguće voditi dijalog, pa i polemizirati. Premda je svojedobno u vezi s Gay prideom dao neke vrlo netrpeljivo nabrijane izjave, svoj je stav kasnije korigirao, pa danas kaže da Crkva homoseksualnost ne smatra bolešću, niti misli da “homoseksualce treba nabijati na stup srama”. “To osuđujemo”, kaže. Odlično! To je svakako korak u dobrom smjeru. Jer, prije dvije godine neki od svećenika bili su u prvim huškačkim redovima protiv splitske Povorke ponosa. Međutim, uspoređivati prisustvovanje predstavnika vlasti crkvenim obredima i homoseksualnim manifestacijama posve je neprilično. Zato što je riječ o potpuno različitim i neusporedivim događajima. Kako se razlikuju misa i Gay pride, tako se razlikuju i motivi onih koji su im nazočni.

Dio ministara u crkvu dolazi iz vjerničkih osjećaja. Ali kad se predsjednik Josipović i premijer Milanović, iako nisu vjernici, pojave na božićnoj misi u zagrebačkoj katedrali, onda je to prije svega izraz njihova poštovanja prema, kako Rebić veli, većinski katoličkom narodu. Pojavljivanje ministara na “homoseksualnim procesijama” posve je drugačije prirode. U tom slučaju predstavnici vlasti pridružuju se jednoj manjini. Svojom prisutnošću daju podršku seksualnim alternativcima u njihovoj borbi za dostojanstvenu poziciju u društvu. Solidariziraju se sa skupinama kojima nije lako živjeti u homofobnoj Hrvatskoj.

Takvo je ponašanje ne samo legitimno nego je i potrebno. Jer, uloga vlasti i nije da uvijek ide većini niz dlaku. Uloga je vlasti da koji put ide suprotno većinskim raspoloženjima. Da svojom demonstrativnom prisutnošću pošalje poruku o društveno poželjnom ponašanju. Da pokuša djelovati kao faktor civiliziranja društvenih odnosa. Kao što je bivši premijer Ivo Sanader svojedobno otišao Srbima s čestitkom na Božić, oglašavajući tako kraj ere izopćenosti srpske zajednice iz hrvatskog društva, tako i Kukuriku ministri pod zastavom duginih boja šalju poruku o društvenoj prihvaćenosti seksualnih manjina. Svojim sudjelovanjem u gay defileu oni se postavljaju kao brana praksi vrijeđanja, napadanja, kamenovanja i općenito diskriminiranja LGBT zajednice.

Moguće se složiti s uvaženim teologom kad tvrdi da euharistija nikoga ne iritira. Što nikako ne vrijedi i za neke propovijedi s oltara. Ali zašto bi gay povorke bile iritantne? Zašto ih Rebić a priori doživljava kao provokaciju? Nevjerojatno, samo zato što, kako je rekao, “ne možemo podržati praksu da se o homoseksualnosti govori kao o posve normalnom ponašanju“. Što zapravo znači da homiće smatra ne posve normalnim ljudima. To je, doduše, bolje od njihova proglašavanja Sodomom i Gomorom, ali je i dalje jako diskreditirajuće.

Crkva, naravno, ima pravo na svoje stavove. O homoseksualcima može misliti što god hoće. Ali zašto bi se osjećala razdraženom i izazvanom samim njihovim postojanjem ili izlaskom na ulicu? Ako vjernici imaju pravo na svoje procesije, zašto bi gay parade bile suspektne? Manjinske, nikom prijeteće zajednice također imaju pravo na manifestiranje svog postojanja. Priznanjem da gay populaciju smatraju iritantnom crkveni uglednici izražavaju netrpeljivost prema pluralnosti društva i svakom izražavanju drugačijeg.