BORIS T. MATIĆ, FILMSKI PRODUCENT I REDATELJ TE KREATOR ZAGREB FILM FESTIVALA 'Svirao sam gitaru u bendu, slikao, crtao, ali film je moj svijet'

Želim biti dobar čovjek. Dobar u smislu da imam dovoljno širine i ljubavi za sve. Svaki dan se trudim to napraviti, ne ljutiti se, ne poludjeti. I ne ljutim se, dajem ljudima priliku, a kako sam u posljednjih dvadeset godina surađivao s ljudima, samo s nekoliko njih baš ne razgovaram. A to me boli. Ne volim se svađati - kaže visoki mršavi tip sjedeći u platnenoj stolici na kojoj piše - šminkerica.

Boris T. Matić, onaj lik kojega se često može vidjeti kako užurbano hoda centrom, negdje oko Cvjetnog trga, i glasno se pozdravlja s ljudima uz osmijeh, čovjek je koji je u posljednjih dvadesetak godina napravio puno da bi kino živjelo u Zagrebu. Ne, nije on smislio film, niti je snimio sve filmove, ali je bio umiješan u veliki broj hrvatskih filmova. Producent je, onaj koji nabavlja lovu i uvjete da bi se kamere upalile, onaj koji brine o tome hoće li se film pojaviti na nekom festivalu, ali je uloga koju je odigrao kao pokretač dva filmska festivala, Motovun film festival i Zagreb film festival, možda najbolja stvar koju je realizirao.

On je razlog zašto deseci tisuća ljudi, najčešće mladih, uredno odrade ritual odlaska u kinodvoranu, kupe kartu, kokice i uvale se u crvene stolice. Nedavno je kino Europa koje vodi s prijateljima, iako su, u stvari, poslovni suradnici, dobilo uglednu nagradu kao najbolje kino u Europi jer njeguje europski film. To je njegova tajna i poslovna formula - tvrdoglavo nuditi filmove koji prikazuju pravi život, a ne filmske razglednice života. Što ne govori ništa loše o Hollywoodu. Boris je pokušao svašta u životu, imao je svoj band, bavio se likovnošću, završio je novinarstvo, zarađivao u marketingu, ali se, očito, pronašao u svijetu filma.

- Film je skup svega što me zanima. Kao klinac sam imao svoj band, pisao sam neke priče, devedesetih sam se bavio likovnom umjetnošću, ali je film uvijek bio sve ono. Filmom sam se zarazio kada me mama kao šestogodišnjaka vodila kroz moj rodni grad u kino Partizan na matineju filma ‘Vuk samotnjak’. Problem je to što nigdje, ni u jednom području, kao autor nisam previše talentiran. Pjevao sam, ali nisam osobit pjevač, svirao sam bas, ali nisam veliki muzičar, bavio sam se likovnom umjetnošću, ali ne znam nacrtati konja. Kužiš? Prelijen sam za dugo sjedenje i pisanje. Film je skup svega toga, tu su lijepe priče, lijepe fotografije, tu ima uzbuđenja koje film stvara i kada ga radiš i kada ga gledaš - kaže Boris. Ideja o festivalima ga je ozbiljno pogodila kad je sa svojim prvim filmom “Mondo Bobo” obilazio festivale i gledao kako to vani izgleda, a u Hrvatskoj nije bilo ozbiljnog međunarodnog festivala. Nije bilo političkog sluha takvo što napraviti u Zagrebu pa je, pozvavši Rajka Grlića da mu se pridruži, pokrenuo Motovunski festival i prvom prilikom kada je mogao, napravio filmski festival u Zagrebu. Bila je to jedna od stvari koje je Bandić skužio kao korisnu i pustio je Matića da realizira svoj san, prvo u Studentskom centru, a potom u kinu Europa. Boris je opravdao svako povjerenje.

- Što želiš postići kada radiš film?

- Baš smo jutros razgovarali i ogovarali čovjeka koji je dobio Oscara. Kolega Andreas Dresen je ispričao kako su zajedno davali intervju, a ovaj je rekao da filmovi mijenjaju svijet. Andreas je poludio na to i pitao ga koji je to film promijenio išta, a ovaj je odgovorio: ‘Basic instinct’. Dakle, postoje filmovi kojima se ljude zabavi, postoje oni koji prenose poruke, educiraju. U omnibusu ‘Sex, piće i krvoproliće’ sam se bavio temom četrdesetogodišnjaka i njihovim krizama, čovjekom koji je izbjegao iz Bosne, vodio sam se za onom Mešinom rečenicom da si s četrdeset godina u teškom dobu, niti previše star da ne želiš, a nisi više ni mlad da možeš - kaže Boris i onda prizna kako izgleda film koji želi napraviti. - Najdraže mi je kada sudjelujem u filmu koji izmami suzu - izgovori gotovo zamišljeno. I doda kako je sklon plakanju, da često plače gledajući filmove.

- Kako izgleda tvoj trenutak trijumfa?

- Nekoliko ih je bilo u životu, od onih koncerata, premijere mog prvog filma, premijere filma ‘Sve džaba’ u Puli koji sam radio Antonijem Nuićem, završetak prvog Motovun film festivala, prvog Zagreb film festivala. Strašno sam ushićen i vrlo često mi se dogodi da želim - biti sam. Uživati sam sa sobom. Naravno, prvo moram izgrliti sve drage ljude s kojima radim, jer radim kolektivne stvari, ali volim biti sam. No, to je kratkog daha. Sljedeći dan smišljam što dalje raditi.

- Zašto, zašto ne uživaš?

- Imao sam prekrasno djetinjstvo, ali me život naučio na druge stvari. U dobi između dvadesete i tridesete život me baš nije mazio, zbog rata i premještanja, selidbe s jednog na drugo mjesto, u situacijama kada ostaneš bez ičega, usadi se strah od budućnosti.

- Je li ti rat ponudio neko saznanje, promijenio si život, došao u Zagreb?

- Ništa pametno. Sve se moglo dogoditi i bez rata. Rat mi nije dao ni neku pametnu spoznaju. Normalno je da ti rat ponudi razočaranje, kada saznaš da su ljudi iz tvog okruženja granatirali tvoj grad, kada brineš jer ti je majka dva i pol mjeseca pod policijskim satom, kada nismo znali što je s njom i dobivali informacije da su joj odrezali uho, mučili je... To su neke kratkotrajne stvari, ta razočaranja u ljude, no rat me ničemu nije naučio. Nije me promijenio, ništa nisam naučio što nisam znao i prije. I prije sam znao da ljude treba voljeti i ne dijeliti ih. Nisam postao veći Hrvat, nisam nikada ni bio, nisam naučio gledati i dijeliti ljude po njihovu podrijetlu.

- Što su te festivali naučili?

- Nisam fulao profesiju.

Stvarno nije, to pokazuju deseci tisuća mladih koji se pojave u kinu, onih nekoliko stotina koji kupuju karte da bi gledali prastarog “Taksista” na velikom platnu.

Bruno Konjevic / HANZA MEDIA