Boris Dežulović: Kako otkriti Purgera bez suvišnih zakaj

Prije koju godinu, kad su se srpski turisti tek počeli vraćati na hrvatsko more u većem broju - znači njih više od dvadeset - beogradski su mediji objavljivali prave pravcate priručnike za ponašanje u Dalmaciji, baš onakve kakvim ministarstva i agencije u nekim samoozbiljnim državama upućuju svoje državljane pred putovanja u daleke i nepoznate kulture, podučavajući ih kako u Gani nije uputno koristiti lijevu ruku, a u Iranu, recimo, podignuti palac, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

Srpske turiste koji su putovali na hrvatski Jadran tamošnji su eksperti tako, između ostalog, upozoravali da se u Dalmaciji ne trude sakrivati svoju izdajničku ekavicu, i nikako ne pokušavaju govoriti hrvatski. Objašnjenje je bilo jednostavno: s afektiranim hrvatskim zvučali bi kao Zagrepčani, što je u Dalmaciji jedino gore, dakle opasnije, nego zvučati kao Srbin.

Trikovi ne pomažu

Ako je to tada i moglo izgledati kao zajebancija, više bogami nije. Stvari, koje se ionako već bile otišle predaleko, otišle su još dalje, i danas više ne pomažu nikakvi eksperti, savjeti i trikovi.

- Kakav bre Zagrepčanin, čisti Srbin! Srbenda! – očajnički je tako jedan turist iz Paraćina uvjeravao nekidan grupu mladih splitskih bejzbolaša, što ga je uhvatila dok je na Pazaru tražio “boraniju, šargarepu, paradajz i leblebije”.

- Četnik bre, pravi, imam vojnu knjižicu! - objašnjavao je prestravljeni turist, sve dižući u zrak tri prsta.

- Bio i u Lori 1991., mogu da skinem pantalone ako ne verujete! Ratko Mladić mi brat od ujaka, ista nam bre krsna slava!

- Aha. A meni ćaća bija partizan – kreveljio mu se neki klinac, nije mu bilo više od sedamnaest.

- “Krsna slava”, a? - Jeste, Sveti Đorđe. Đurđevdan.

- Jesan ti reka da je purger! – skakao je drugi, s bejzbol palicom.

- Našće zajebat!

Ne pomaže više purgeru taman da je Vojislav Šešelj lično, znamo mi u Splitu te jeftine trikove. Kao kad ono purgeri dođu na more automobilom zagrebačkih registracija, pa ga nakrcaju dalmatinskom ikonografijom i okite kao indijski taksisti.

Na registraciji mu, pored onoga ZG, preko šahovnice nalijepljen grb Dalmacije s tri lava, pod stražnjim vjetrobranskim staklom poput miljetića se prostro šal Torcide s onim malim psom dalmatincem što ljulja glavom kao Kalmeta iza Jadranke Kosor, na prednjem naljepnica “Ništa kontra Splita”, unutra o retrovizor obješene zastavice Hajduka, Torcide, Četvrte gardijske brigade i Gospe Sinjske, na ručici mjenjača uglavljena drvena balota imbazdana brokvama, straga ležerno odložena Slobodna Dalmacija, ce-de “Ne damo te pismo naša”, demejana vina i kašeta liganja, a na vozačkom sjedištu nehajno akužana napolitana baštoni i pored nje članska iskaznica Torcide na ime Miše Kovača.

A mi Dalmatinci budale. Najgluplji su bili oni purgeri što su lani na derbi stigli autobusom, kamuflirali ga splitskim registracijama, cijeloga ga obojali u bijelo i nacrtali ogromni Hajdukov grb, pa se unutra svi obukli u Hajdukove dresove i kroz cijeli grad do stadiona pjevali Grdovićeve pjesme. Policija jedva zaustavila pobiješnjele Splićane, pa kasnije prodala priču da je to bio autobus s igračima Hajduka. Je, našćete zajebat.

Možda najlukavijom pokazala se stoga jedna splitska purgerica što je shvatila da se Splićane ne može prevariti kamufliranjem i maskiranjem - jer su takvi, razumljivo, najsumnjiviji, zbog čega su, jednako razumljivo, najmanje sumnjivi oni što se uopće ne kamufliraju i maskiraju - pa punih sedam godina parkirala svoj srebrni Fiat Punto pred zgradom u Sarajevskoj ulici, usred surih Brda, u samom srcu Juga. Sedam punih godina njezin se Punto tako neprimijećen kočoperio po Brdima, i nije mu nedostajala dlaka s glave, ili što već s čega nedostaje kad se neprijateljska živa sila i materijalna sredstva nađu na teritoriju Torcide. Sve dok jednog dana konačno nije provaljena.

- Jebate, purger! - povikao je iznenada neki mršavi mladić iz patrole.

- Kaki purger, šta ti je? - pitali su ga zbunjeno ostali, gledavši obični parkirani Punto bez igdje ijednog grba Dalmacije, bez šala Torcide s malim psom dalmatincem ispod stražnjeg vjetrobranskog stakla, bez nehajno odložene Slobodne Dalmacije i ce-dea “Ne damo te pismo naša”, bez balota, karata za trešetu, zastavica Hajduka, Torcide i Četvrte gardijske brigade, ukratko – bez ijedne jedine identitetske oznake koja bi upućivala da se radi o Zagrepčaninu.

- Registracija, registracija! - vikao je onaj mršavi kao bez duše, pokazujući prednju tablicu.

- Uberite registraciju!

- Šta s registracijom, koji ti je kua? - zbunjeno ga je gledao jedan krupni, izbrijani grgur ninski s Rapajićevim golom Dinamu 1993. tetoviranim preko cijelih leđa.

- Ma doli, retaju – vikao je onaj i dalje.

- Mala slova!

Purgerski punto

Drugovi su se sagnuli pred Fiat i pogledali izbliza: na okviru registarskih pločica, točno ispod oznake ZG-2566-KT, sitnim slovima pisalo je “Autosalon Dudek i sinovi d.o.o., Dalmatinska ulica 19, Zagreb”.

- I? - pitali su i dalje zbunjeni.

- Alo, ljudi?! - gledao ih je mršavi u nevjerici.

- “Dalmatinska ulica”???

- Umajkumujebem - lupio se onaj grgur ninski po čelu.

- Našćeš zajebat! – mrmljao je bijesno drugi, otvarajući kanistar benzina.

Purgerski Fiat Punto s Brda, čitali ste sutradan u novinama, uskoro je planuo poput karata za Dinamo, kao opomena Zagrepčanima da se ovdje ne mogu sakriti. Džabe im zastavice Hajduka, Četvrte gardijske i sva tri lava, džabe im ekavica, leblebije i članske iskaznice Crvene zvezde, džabe im sve. Oštro oko i uho naše mladosti otkrit će ih tamo gdje ih netko drugi ne bi ni tražio. Dajte im dva sata, i vidjet ćete: pronaći će oni Zagrepčanina i u prvoj momčadi Dinama.

Zato, purgeri, dobro razmislite prije nego sljedeći put preko cijele fasade nebodera naslikate šezdesetmetarski grb Hajduka, pa se u nedjelju sa zastavama i bengalkama zaputite na poljudski sjever. Je, našćete zajebat!