BORIS DEŽULOVIĆ Kako je skromni Stjepan iz Slavonije postao istinska zvijezda

Večernja nada

Gdjekoji bi se našao da vidi dalje, i od skromne bi zarade nabavio suvremeni kompjuter, pa golemu dokumentaciju ispunio i poslao ministarstvu dok bi ostali u selu još bili na imenu oca i OIB-u. A onda opet ispočetka, vazda ista ona jutarnja strepnja kojom se gleda kroz prozor, i ista večernja nada kojom se gleda televizijski dnevnik, čekajući da se široko slavonsko nebo smiluje i Vlada proglasi elementarnu nepogodu.

Onda je Stjepanu Jelkiću iz Gata kraj Belišća dosadila poljoprivreda, i jednog jutra pala mu je na pamet upravo suludo hrabra ideja: da na neupotrebljivoj obiteljskoj zemlji, a ima je brat-bratu-otac-sinu pedesetak hektara, posadi - kupus. Baš ono da ga uzgaja, da nabavi sjeme pa da ga u zimu posije, u proljeće da ga presadi, a u kasno ljeto da ga bere.

Svi u selu smijali su se čudaku Stjepanu i njegovoj blesavoj ideji, jer ne treba čovjek završiti agronomiju da bi znao kako u surovoj slavonskoj pustinji rastu samo bandere, križevi krajputaši i crkveni zvonici. Sirotog Stjepana jedni su u seoskoj gostionici zajebavali da je bogami dobru glavu kupusa uzgojio među ramenima, a drugi dobronamjerno savjetovali da se okani ćorava posla i uhvati očeve kemijske olovke i državnih formulara, kako su to odvajkada radili njihovi stari.

Stjepan je, međutim, bio odlučan u svojoj namjeri, sada zapravo još odlučniji da svima dokaže kako se u suhoj, škrtoj Slavoniji može uzgojiti kupus. Kako?, pitate se vi, kao što su se pitali i seljaci iz gatske gostionice, sažaljivo vrteći glavama dok je ludi Štef niz šor nosio vreće sa sjemenom kupusa. Stjepan je, međutim, imao još tih blesavih ideja u glavi: jedna od njih, najluđa od svih ideja u povijesti svjetske ludosti, bila je ona da dugačkim gumenim crijevima dovede do svoje zemlje vodu iz obližnje rijeke.

Onda su se, jasno, opet svi smijali ludom Štefu, jer rijeka Drava - to znaju i mala djeca iz poljoprivredne škole – služi samo za to da s proljeća poplavi pola Slavonije i Baranje, pa da seljaci u gumenim čizmama krenu u žetvu taksenih maraka.

Onda je odjednom ovoga ljeta Stjepanovih pedeset hektara dobilo nekakvu neobičnu, novu i dotad u cijeloj Slavoniji neviđenu boju. Dugo su osječki inženjeri i agronomi proučavali njegove usjeve, i u debelim knjigama našli da se ta boja zove zelena. Ni najstariji mještani Gata ne pamte takvu pojavu: seoske babe prolazile su pokraj Štefove zelene njive žurnim korakom, sve se križajući i preporučujući Štefovu pomračenu dušu Svetom Josipu Radniku, a muškarci su u nevjerici gledali hiljade zelenih glavica kupusa, veselo postrojenih po Štefovoj zemlji kao na sletu u Sjevernoj Koreji.

Ludi Štef

Onda su, tragom nevjerojatne vijesti što se poput lisne uši proširila Slavonijom, u malo selo kraj Belišća nagrnuli novinari.

Onda je Stjepan Jelkić iz Gata kraj Belišća postao slavan. U novinama su izašle velike priče o tvrdoglavom, samozatajnom čudaku koji je upeo u škrtoj slavonskoj zemlji posaditi kupus, pa izumio komplicirani sustav kojega je, u nedostatku hrvatske riječi za takve stvari, nazvao „navodnjavanje“.

Postao je tako skromni Stjepan istinska zvijezda, hrvatske su ga novine slavile kao novog Nikolu Teslu, a on je strpljivo objašnjavao svoj komplicirani izum. U najkraćemu, riječ je o mreži gumenih cijevi kojima se voda iz najbliže rijeke dovodi do njive: čini se, naime, da iz nekog razloga riječna voda – ista ona što s proljeća poplavi sve podrume i kuhinje – zasađenim biljkama, kad se umjereno i stalno ulijeva u gredice, čini dobro. Stručnjaci s Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku uspoređivali su njegov kupus s onim što se dobija tradicionalnim načinom uzgoja, na policama u Konzumovim supermarketima, i zaključili da je po svemu čak i bolji.

Stjepanova blesava ideja ispala je tako posve revolucionarnom: u vrijeme kad po kalendaru poljoprivrednih radova seljaci ispunjavaju obrasce za odštete od posljedica katastrofalnih suša, ludi Štef se pripremao za berbu tona kupusa.

Mnogi od onih skeptika što su u seoskoj gostionici sažaljivo za njim vrtjeli glavama, sada su se i sami odlučili ostaviti poljoprivrede i baciti na uzgoj kupusa, ali i kukuruza, repe, pšenice i ostalih biljaka. A njihove žene i majke i dalje žurnim korakom prolaze kraj zelenih usjeva, pogurene se križaju i zazivaju smak svijeta, jer kad iz surove slavonske pustinje raste zeleni kupus, to nije s Božje strane.

Samo je jedan umirovljeni profesor povijesti iz Belišća i dalje sumnjičavo vrtio glavom. Neki mu đavo – isti valjda onaj što je zazelenio Stjepanovih pedeset hektara Slavonije – nije dao mira, pa se zatvorio u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu i stao kopati po starim knjigama. I na kraju raskrinkao „novog Nikolu Teslu“.

Ispalo je, naime, da takozvano „navodnjavanje“ uopće nije Stjepanov izum, da su ga prije njega izmislili već stari Sumerani, i da je dovitljivi Štef cijeli koncept zapavo prekopirao iz udžbenika povijesti za peti razred osnovne škole. Čini se, naime, da je prije nekih sedam-osam hiljada godina i starim Sumeranima dosadilo čekati novac od državnih poticaja i odšteta za elementarne nepogode, pa su osmislili sustav kanala za dovođenje vode iz Eufrata i Tigrisa.