Banski dvori brinu se za predsjednikovo mentalno stanje, ali nije bez veze sve što on priča

Puno je toga posljednjih dana izgovoreno i napisano o aferi Janaf, Draganu Kovačeviću i njegovu klubu, namijenjenom ovdašnjoj kvazieliti i starletama. Međutim, upravo je tradicionalna medijska sklonost senzacionalizmu zamaglila neka od važnih pitanja koja se nameću. Od izbijanja afere predsjednik Zoran Milanović iznio je niz kaotičnih izjava koje stvaraju nelagodu i među onima koji ga podržavaju.

Njegovi javni istupi ne doprinose rješenju, nego izazivaju kaos jer u njima ima svega: istinitih primjedbi i opravdanih pitanja, ali i smušenih komentara, brljanja, urođene arogancije i izbjegavanja priznanja osobne krivnje. Neugodno je slušati predsjednikovo nemušto brljanje dok pokušava opravdati svoje odlaske u Kovačevićev klub za vrijeme lockdowna te odlaske nekih ministara.

Za potonje kaže da su "tamo dolazili ministri iz Plenkovićeve vlade kao zadnji magarci", a vlastite sumnjive mimohode po opskurnim klubovima objašnjava "bezveznu temu" jer ga je pozvao "prijatelj iz Dalmacije, bilo je puno hrane koju je trebalo baciti", a i nije mu padalo na pamet biti kod kuće tijekom lockdowna. Iz Vlade su, reklo bi se s dosta temelja, alarmirali na Milanovićevo mentalno stanje i zatražili ispriku, a zabavlja se i internet. Na društvenim mrežama objavljuju se šaljive doskočice prema kojima je za sve kriva Sanja Musić-Milanović, koja je pobornica zdrave prehrane, pa predsjednik države mora bježati od supruge i iz vlastitog stana kada želi pojesti i popiti nešto ukusno.

S druge strane, nije bezveze baš sve što priča Zoran Milanović, a tu posebno mislimo na njegova upozorenja o aferi Janaf, na činjenicu da se uhićenja nisu dogodila odmah i tezu kako je loše to što predsjednik Vlade Andrej Plenković nije ništa znao o istrazi Dragana Kovačevića, zbog čega ga je još jednom imenovao na čelo Janafa. U redu, svima je poznato načelo trodiobe vlasti, koje podrazumijeva i to da se ljudi koji vode državu ne smiju miješati u istražne radnje. Baš kao što je nepametno kada predsjednik, kao da je s prijateljima za šankom, naglas pametuje u kojem je trenutku policija nekome trebala staviti lisice na ruke. Ali, kao u svemu, tako i u ovom slučaju, postoje izuzeci.

Koliko god je načelno točno da se premijer i predsjednik ne smiju petljati u operacije koje vode USKOK ili središnja Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA), jednako tako ima situacija, kada o tome trebaju znati. Konkretno, ako je USKOK mjesecima pratio Kovačevića i raspolagao čvrstim indicijama o kriminalnim aktivnostima Janafova gazde, onda su šefovi kriminalističke službe morali reagirati kada su otkrili da u njegov klub zalaze predsjednik Milanović i ministri Aladrović, Ćorić i Butković.

Razumije se, ako u USKOK-u i njih nisu sumnjičili za nezakonitosti, a nisu, prema dostupnim podacima. Nadležni u službama jednostavno su morali informirati premijera da se nekoliko članova njegove Vlade druži s osobom koja je upletena u nezakonitosti. Isto upozorenje trebao je dobiti i Milanović; u konačnici, jedan od njegovih prethodnika, Ivo Josipović, nedavno je utvrdio kako bi ga iz SOA-e obavještavali ako bi se našao u blizini "kontaminiranih" pojedinaca.

Da su u Banskim dvorima i na Pantovčaku dobili informaciju da se oko Kovačevića nešto kuha, afera Janaf ne bi imala i političku komponentu. Ovako već danima u medijima dominiraju Milanovićeve verbalne eskapade, a u drugi, pa i treći plan pao je višegodišnji kriminal u Janafu, jednom od strateški najvažnijih poduzeća ove države.