Poznata spisateljica J. K. Rowling pokrenula je kampanju #helpingnothelping, kojom je pozvala ljude da se suprotstave onome što je nazvala “volonterskim turizmom”. U svojem se govoru na konferenciji “One Young World”, globalnom forumu za mlade lidere, kao predsjednica fondacije za djecu Lumos osvrnula na sve veći broj volontera u Africi.
Prema njezinu mišljenju, takve akcije doprinose jačanju obiteljske razdvojenosti, odnosno udaljavanju djece od njihovih obitelji u institucije, a to je “najgore što se može dogoditi djetetu”. Smještanjem djece u domove za nezbrinutu djecu, smatra, potencira se i šansa da će biti zlostavljana ili čak oteta. Njezin Lumos, koji je dobio ime po čaroliji za svjetlost iz ciklusa o Harryju Potteru, bori se upravo za prevenciju odlaska djece iz obiteljskih domova u domove za nezbrinutu djecu te za premještaj onih koji tamo već jesu u nove obitelji. Nadaju se da domski smještaj u potpunosti suzbiti do 2050. godine, a djeluju u 12 zemalja, među kojima su i Moldavija, Ukrajina, Bugarska, Kolumbija, Kenija, Haiti i Etiopija.
Autorica je navela činjenicu da 80 posto djece koja su u domovima zapravo ima barem jednog roditelja koji je živ. Iako je poanta njezina stava jasna - sustav treba profunkcionirati tako da što manje djece završi u sirotištima - pozivanje na bojkot volontiranja, nazivanje volontiranja “turizmom sa siročićima” te stvaranje predrasude da su uvjeti u sirotištima nužno gori nego u domovima neke djece izazvalo je podijeljene reakcije javnosti. Mi smo provjerili što o tome kažu oni koji su doista volontirali u sirotištima i, kako se čini, Rowling je u velikoj mjeri pogrešno shvatila uvjete, barem u nekim zemljama.
MEJREMA I LORENZO LUJINOVIĆ
“Da je J. K. Rowling vidjela što i mi, znala bi da ih domovi štite od vještičarenja”
Mejrema Lujinović je sa svojim dečkom Lorenzom Ujevićem preko udruge Kolajna ljubavi dva mjeseca boravila u Domu svetog Ante u Tanzaniji.
- Tvrdnja J. K. Rowling da brojna djeca u Africi koja su u sirotištu zapravo imaju roditelje je istinita, no to ne znači da bi toj djeci bilo bolje s roditeljima nego u sirotištu - objašnjava nam Mejrema Lujinović.
- Na primjer, imali smo priliku upoznati djevojčicu koju je majka jednostavno ostavila u sirotištu zbog toga što je albino, što je svjetlije puti. Neka djeca imaju majke koje se prostituiraju. Susreli smo se sa slučajem u kojem je djetetu umrla majka, pa se otac ponovno oženio. Nakon nekog vremena umro je i otac, pa se druga žena jednostavno odrekla djece iz njegova prvog braka.
Vidjeli smo jednu sedmogodišnju djevojčicu koja je sama došla moliti da bude u sirotištu jer je živjela u kući koja je bila napola srušena, otvorena, bez krova. Sama je kuhala, sama se brinula za sebe. Nakon što je ostala u sirotištu, majka ju nikada nije došla tražiti. Roditeljstvo se tamo jednostavno drugačije shvaća. Ljudi imaju više djece i ne mogu ih sve uzdržavati. Zbog toga je i konkurencija među djecom vrlo velika - obrazlaže Mejrema.
Maltretiraju ih
Ne slaže se s J. K. Rowling, koja tvrdi da je stavljanje djece u instituciju najgore što im se može dogoditi. - Imam jako puno volonterskog iskustva, ne samo u Africi. Često sam, recimo, u Domu Vugrovec. Sigurno mogu reći da su djeca tamo sretnija nego u obiteljskim domovima u kojima ih se maltretira. U Africi to još više dolazi do izražaja jer, recimo, djeca u tamošnjim domovima imaju tri obroka dnevno, što je u obiteljskim domaćinstvima rijetkost. Ta je hrana oskudna, nedovoljno zdrava, no djeca nisu gladna - tumači Mejrema, koja je u Domu svetog Ante bila prva bjelkinja koja je muslimanka, zbog čega su ju prihvatili s posebnom radošću.
- Ljudi su tamo većinom kršćani ili muslimani, iako kod njih religija nije toliko važna kao kultura. Također, puno je ‘witchcrafta’, starih vjerovanja - dodaje.
Da su kulturne vrijednosti u Africi uistinu drugačije, uvjerila se i na mnogim drugim primjerima. Djeca od tri godine učila su ju, kaže, prati odjeću.
- U šest ujutro je doručak, nakon čega djeca odlaze u školu. Vrijeme kretanja ovisi o tome u koju školu tko ide. Nakon što se vrate, opet jedu pa uče, a navečer bude nešto vremena i za igru. Trudili smo se naučiti ih što više jer je dotok informacija tamo doista slab. Sve je puno velikih kontrasta.
Na primjer, puno se brige mora voditi o tome da na nastavu dođu u čistim uniformama i sa sjajnim cipelama, što je apsurdno s obzirom na to da do škole hodaju kroz pijesak. Djeca koja su u domovima nemaju adekvatnu psihološku pomoć, sve im to pružaju časne sestre i drugi volonteri. U posljednje se vrijeme i sve više pokušava raditi na osnaživanju žena, želi ih se osvijestiti da i one imaju pravo izbora oko svih pitanja - priča volonterka.
Ne promoviramo se
Osvrće se i na činjenicu da je Rowling ovakvu vrstu volontiranja nazvala volonterskim turizmom.
- Puno se ljudi prijavljuje za volontiranje u Africi, no malo ih tamo zaista i ode. Preko Kolajne ljubavi, to je desetak ljudi godišnje. Prije odlaska svi prolaze psihotest, a preporučuje se i 80-ak sati lokalnog volontiranja, što, zapravo, mali postotak ljudi prođe. Prema mojim iskustvima, nitko nije odlazio tamo da bi se promovirao, iz sebičnih razloga.
Premda ne mogu poreći da se doista radi o trendu. No, možda je to i pozitivan trend. Iako se krive slike itekako mogu slati. Ne volim, recimo, kada na Instagramu vidim fotografije uplakane djece. I tamo djeca plaču jer su se, na primjer, udarila. Ne mora značiti da su gladna, da prolaze neku traumu ili slično. Iako, u nekim dijelovima Afrike, primjerice u Somaliji, to možda i jest tako. Teško je generalizirati - zaključuje Mejrema.
KATARINA GALIĆ
“Znamo da nismo reducirale siromaštvo, ali barem smo nešto pokušale učiniti”
S Mejreminim se mišljenjem slaže i Katarina Galić, koja je volontirala u istom domu u Tanzaniji.
- Djeca u domovima imaju krov nad glavom, spavaonice, mreže za komarce i tri obroka dnevno. Nakon sirotišta odlaze u svijet, pa je poželjno da za to budu spremni, tako da su vrlo samostalna. Sama si peru uniforme, kuhaju, zalijevaju vrt. To je jednostavno takva kultura - objašnjava i dodaje da je tijekom boravka u Africi, osim u domu, bila i u nekoliko obiteljskih kuća.
- Bila sam u kući dječaka koji je trebao ući u program kumstva Kolajne ljubavi. Kuća je od hladne cigle, spava se na vrećama, a pokriva dekicama. Nisu to neki standardi. U sirotištu su standardi europski, pa je razlika vidljiva. Bila sam i u jednoj bolje opremljenoj kući, no i dalje prilično skromnoj, s iznimkom da je ta obitelj imala kauč, odnosno prostoriju koja je dnevni boravak - priča nam.
I ona naglašava da se afrička kultura poprilično razlikuje od naše. Dominantna su patrijarhalna načela, pa navodi primjere u kojima se žena nakon smrti supruga preuda, a njezin novi muž ne želi odgajati djecu iz prijašnjeg braka. Tako i djeca koja imaju roditelje završavaju u domovima. - Uvjeti u domovima su u redu. Ono što djeci najviše nedostaje je ljubav.
Kolegica koja je bila sa mnom i ja jedan smo im dan pekle palačinke i njihovi su osmijesi bili neprocjenjivi. To nisu velike stvari. Mi nismo reducirale siromaštvo, ali, na osobnoj razini, imamo osjećaj da smo pomogle, nešto učinile, nekome uljepšale život. Vjerujem da ima ljudi koji odlaze volontirati kako bi izliječili neke svoje unutarnje borbe, ali to nisu bili naši motivi - zaključuje Katarina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....