DR. ROBERT TORRE

AUTOR FELJTONA KOJI JE UZNEMIRIO NACIJU 'Mnogi su bijesni na mene. Ali, govoriti neće. Umjesto toga će me ignorirati'

Iznenadila me masovnost reakcija, a iznenadila me i mjera u kojoj se sama psihijatrijska struka osjetila pogođenom. To je znak nespremnosti za samopreispitivanje
 Darko Tomas / CROPIX

Pamflet “Prava istina o psihijatriji” dr. Roberta Torrea, psihijatra u KBC Sestre milosrdnice u Zagrebu, izazvao je veliki interes u javnosti i potaknuo vrlo žestoke i oprečne reakcije na društvenim mrežama. No, polemičan i kontroverzan tekst dr. Torrea, koji smo proteklih dana objavljivali kao feljton, samo je dio opsežnog materijala što ga ovaj zagrebački psihijatar namjerava objaviti u knjizi. U razgovoru za Jutarnji dr. Torre pojašnjava motive zbog kojih je odlučio objaviti “svoju istinu o psihijatriji”.

Vaš pamflet izazvao je vrlo burne reakcije. Jeste li očekivali takvo što?

- Iznenadila me masovnost reakcija, a njihov afektivni naboj bio mi je očekivan. Razočarala me nekonstruktivnost reakcija i niska razina artikulaciije problema, što ipak onemogućuje da se javnozdravstvenim aspektima struke priđe na razini finog detalja. Iznenadila me mjera u kojoj se sama psihijatrijska struka osjetila pogođenom, što je također znak nespremnosti za konstruktivno samopreispitivanje.

Zašto ste odlučili na takav način istupiti putem medija umjesto da ste pokrenuli raspravu unutar struke?

- Naše stručne skupove i stručno-znanstvenu periodiku ove teme ne zanimaju. Pokušaj da oslovim koju od ovih tema stručni krugovi doživljavaju kao bespotrebno kompliciranje i pametovanje. Pazite, mi psihijatri smo medicinari prirodno-znanstvene izobrazbe, to jest prije smo tehnička, nego humanistička inteligencija. Sukladno tome nam nedostaje senzibiliziranosti za promišljanje konceptualnih paradigmi koje definiraju našu struku i djelovanje. Budući da mene te teme zanimaju, a struku ne, držao sam da se istupom u javni prostor mogu obratiti u prvom redu humanističkoj inteligenciji, ali i svoj ostaloj zainteresiranoj javnosti. Naime, mi psihijatri nismo vlasnici osoba s psihičkim poremećajima, oni nisu puki objekti našeg postupanja već partneri u zajedničkom kreiranju politike mentalnog zdravlja. U tom smislu oni moraju biti upoznati sa svim karakteristikama ‘proizvoda’ koji im nudimo. Psihijatrija gubi vjerodostojnost ako hini da jeste što nije i da može što ne može. Na tom tragu ni meni kao kritičkom psihijatru nije bio cilj odbaciti psihijatriju već upozoriti na njena ograničenja i opasnosti koja proizlaze ako ove previdimo. Činjenicu da kao struka mnogokad nemamo jasnih ekspertnih odgovora treba izdržati, a ne pobaciti je u pseudoodgovore i pseudoekspertnost.

Mnogi liječnici vam zamjeraju što ste probleme psihijatrije, kako kod nas, tako i u svijetu, na brutalan način iznijeli u javnost.

- Navodna ‘brutalnost’ mog kriticizma proizlazi iz činjenice da je javna percepcija psihijatrije bolja od psihijatrije. Psihofarmakološka propaganda kreirala je mit, koji činjenice nisu pratile, a u koji smo svi povjerovali: i mi koji pomažemo i oni kojima pomažemo. Mit se temelji na sljedećim postavkama: psihijatrija je nova moderna znanost s učinkovitim lijekovima i dokazanim poremećajima. A psihijatri su doktori kao i svi drugi, to jest praktični znanstvenici koji modernim psihofarmacima korigiraju suptilne neurobiokemijske moždane neravnoteže, koje su u korijenu onoga što držimo psihičkim poremećajima.

Zašto ste odlučili istupiti sada, a ne prije desetak godina kada se u SAD-u i na Zapadu kritički pisalo o neodgovornom prepisivanju Prozaca, ali i ostalih antidepresiva širokom krugu ljudi, a ne samo psihički bolesnim osobama?

- E sad vidite, tekstovi koji su išli u Jutarnjem samo su petina materijala moje nove knjige koja propituje i sve ostale aspekte psihijatrijskog djelovanja. Tako da je priča o psihofarmacima samo jedna, i to ne najvažnija, među inim pričama koje definiraju aktualnu krizu psihijatrije. Doduše, kriza psihijatrije traje dvadesetak godina i nije dosegla svoj vrh u okviru planetarne Big Pharma obmane. Vrhunac specifično psihijatrijske krize dogodio se prošle godine po objavljivanju petog izdanja Psihijatrijskog dijagnsotičkog priručnika, svojevrsne ‘dijagnostičke Biblije’ suvremene psihijatrije. Tada je došlo do provale nezadovoljstva i razočaranja i do afirmacije jedne skupine kritički orijentiranih psihijatara koji su poduzeli dekonstrukciju biokliničkog modela razvoja struke, koji je dominirao psihijatrijom posljednjih tridesetak godina. I to je razlog zašto nisam istupio prije deset godine nego sad. Jer ja zapravo ne pričam anti-Big Pharma priču, već priču, ajmo reći, kritičke psihijatrije.

U pravilu, na vašu su stranu stali pacijenti. No, kritičari vam zamjeraju što ste u svom tekstu u više navrata doveli u pitanje učinkovitost psihijatrije na način koji bi mogao obeshrabriti psihijatrijske bolesnike i odvratiti ih od liječenja. Postoji opasnost da vaš tekst kod pacijenata stvori nepovjerenje u snagu medicine i znanosti te ih okrene prema stvarnoj pseudoznanosti i nadriliječništvu.

- Nisam ja nikoga obeshrabrio i odvratio od liječenja niti ga gurnuo k nadriliječništvu! To je samo način da me se diskreditira kao govornika stručno potpuno legitimnog stava. I to po tipu Partije koja načelno ne griješi, a ako i griješi, onda se o tome ne bi smjelo pričati jer se time potiču sumnja i neposluh u radničkoj klasi. Korisnici psihijatrijske zdravstvene zaštite nisu ničija agentura, već osobe koje se pita i o čijim se životima radi. Što je nekome ‘liječenje’, nekome je ‘nadrliječenje’. I nemojmo si umisliti da institucionalna garnitura državne birokracije ima ‘prosvjetiteljsko’ pravo odlučivati što je po naše živote razborito, a što ne. Različiti oblici psihičke patnje učinkovito su se zbrinjavali i prije nastanka psihijatrije, a i danas mnogi ljudi svoju životnu muku radije i učinkovitije rješavaju načinima nenavezanim na psihijatriju. Ovdje bih posebno naglasio višestoljetnu visoku učinkovitost razrješenja psihičke patnje blaže i srednje ravni kroz moralno-teološku prije nego medicinsko-psihijatrijsku paradigmu. Riječ je, dakako, o klasičnom putu unutarnjeg rasta i preobrazbe kroz ispovijed, pokoru, molitvu i iskupljenje.

Mnogi kolege vam zamjeraju da ste ih sve svrstali u isti koš kao plaćenike farmaceutskih kompanija koji se više brinu o vlastitom probitku nego o zdravlju pacijenata. Zamjeraju vam također da ste iznijeli premalo konkretnih podataka, a više paušalnih ocjena.

- Teze, stavovi i zaključci koje iznosim utemeljeni su u istraživanjima i činjenicama. Mnoge od njih čak imam i lijepo kompilirane, ali to je toliko opsežna građa da je ogranični obim i protočnost novinskog teksta ne bi otrpjeli. Svjestan sam koliko su nalazi tih studija ključni po struku i njen budući razvoj, i oni bi zahtijevali seriju duljih prezentacija na stručim skupovima, a za to, vjerujte, nema interesa. S druge strane, neka moje paušalne ocjene o obimu koruptivne sprege farmaceutskih tvrtki i struke ostanu paušalne ocjene bez tzv. konkretnih podataka. Mi smo mala zemlja, sukladno čemu ni psihijatara nema puno: svi se manje-više znamo, svi znamo sve o svima i trpeljivo međusobno surađujemo po tipu miroljubive nezainteresirane koegzistencije, koju mi na pada na pamet remetiti ‘konkretnim podacima’.

Što mislite o usporedbama s kontroverznom internisticom dr. Lidijom Gajski na koju ste se pozivali u svom tekstu?

- S udivljenjem pratim rad doktorice Gajski kao pionira i našeg najznačajnijeg eksponenta razotkrivanja Big Pharma obmane. Ona nas već godinama, sama i bez podrške, izvan pa čak i protiv struje, kritički osvješćuje o opasnostima koje proizlaze iz nekritičke upotrebe lijekova. Usporedba mi godi, ali nažalost nije realna. Ja sam puno insuficijentnija osoba od doktorice Gajski i u odnosu na kvalitete koje ona ima Bog u mom slučaju i nije bio baš tako darežljiv. Ali, ponavljam, usporedba se nameće samo iz onog dijela mojih materijala koje je Jutarnji odlučio tiskati. Psihofarmaci svakako nisu u središtu mog stručnog interes već kritičko preispitivanje cjeline psihijatrijske teorije i prakse.

Jeste li dosad imali problema zbog svoga istupa u javnosti?

- Većina mojih kolega su pristojni i fini ljudi, koji ne talasaju tekuću stvarnost nego gledaju svoja posla i beru svoju brigu, pa su moj istup ignorirali kako bi ga izbjegli komentirati. Tek rijetki su bili otvoreno ‘za’, odnosno ‘protiv’. ‘Za’ su bili u pravilu mlađi idealizmom nošeni psihijatri, a otvoreno ‘protiv’ tek hijerarhijski nadređen dio čelništva struke koji je u ideološkom smislu očekivano i morao biti protiv. Bio sam upozoren da nisam naglasio kako moji stavovi nisu stavovi ustanove u kojoj radim niti službeni stavovi naših strukovnih udruženja. Što ovdje na obostrano zadovoljstvo napominjem.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. rujan 2024 09:29