Prva hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović objavila je skraćenu, vlastoručno pisanu autobiografiju. Posrijedi je, na prvi pogled, pismen sastavak za osnovnu školu, nakićen najbanalnijim frazama. Ali na drugi pogled pruža zanimljiv uvid u njezinu psihu.
Sad evo znamo da je bila neukrotiva fakinka i da je njezin otac želio sina. Dakako, od ranih dana bilo je jasno da će vješta mala haharica jednoga dana postati predsjednica. Vješala se po drveću i skakala u opaku rijeku Rječinu poput Tarzanice, a njezina prva uspomena na svijet jesu - stepenice. Otad, po vlastitom iskazu, razmišlja kako da se njima uspne: “Prva uspomena iz mojeg djetinjstva bile su stepenice. (…) Uspomena na te stepenice obilježit će cijeli moj život, pun izazova, uspona, a ponekad i posrtanja, ali neprestanog uspinjanja.”
Znači imamo hiperaktivnu, muškobanjastu djevojčicu, ona se vješa po granama, igra nogomet, okružena jedino muškićima, bosonoga trči vrtom i meditira o stepenicama. Otac je mesar, majka domaćica, a Rječina šiba neukrotivo u more. Iznad je beskrajno, rumeno nebo. Samo je ono granica.
Predsjednici je “mama iz inata dala ime Kolinda”, iz inata prema ocu, “po pjesmi koju je pjevušio dok ju je vozio na putu do bolnice”. Premda dakle nije ispala muško, povijesne je knjige “upijala do ranih jutarnjih sati”, a kad bi se ostavila knjige: “Često sam upadala u grmlje kopriva, vidajući plikove, a i susreti s poskocima nisu bili rijetki, no na sreću uvijek su završavali dobro. Uvijek sam instinktivno znala kako se ponašati u blizini zmija.”
Koprive baš ne rastu u grmovima i teško je u njih neprestano upadati, a plikovi se, koliko se sjećam, najbolje vidaju mokraćom.
Zapravo je autobiografski sastavak prve hrvatske predsjednice najzahvalniji za psihoanalizu. Od podrijetla njezina imena, “u inat ocu”, do toga da je, eto, “uvijek instinktivno znala kako se ponašati u blizini zmija”.
Tumačile se te zmije psihoanalitički ili naprosto metaforički, čini se da bi joj od svih vještina ta mogla najviše koristiti u sljedećih pet, a možda i deset godina predsjednikovanja.
Bilo kako bilo, ne čini se nerealnim da će jednoga dana u miru Grobničkog polja podići kuću na očevoj zemlji i ponovno slušati vjetar i ptice…
Potječem iz skromnog mjesta Lubarska na Grobniku, u zaleđu Rijeke u kojoj sam i rođena 1968. godine. Tata je želio sina i zbog toga nije pripremio žensko ime. Mama mi je iz inata dala ime Kolinda, po pjesmi koju je pjevušio dok ju je vozio na putu do bolnice. Prva uspomena iz mojeg djetinjstva bile su stepenice. Stare, trošne, drvene stepenice koje su vodile do prvog kata kuće u Martinovom Selu, na kojem se nalazio naš skromni jednosobni stan. Uspomena na te stepenice obilježit će cijeli moj život, pun izazova, uspona, a ponekad i posrtanja, ali neprestanog uspinjanja. Ponekad lagano, ponekad uz poteškoće, unatoč svim preprekama, unatoč kamenju na putu, bio je to neprestani i kontinuirani uspon. To je postala i moja životna filozofija: svaki je pad novi uspon, nova stepenica. Te prve godine mojega života obilježila su prostrana polja, široke ravnice, beskrajno plavo nebo i šum Rječine, neprestani, nepresušni, uporni šum slapa podno naše kuće. Zarumenjeno nebo u smiraj sunca ili u praskozorje, kada bih bosonoga istrčala u vrt. (...) Bila sam dijete prirode. Vješto se penjala po stablima, kopala zemunice, trčala po pustim poljima dok je vjetar šibao moje lice, uvijek zarumenjeno od sunca ili vjetra. (...) Odrastala sam u toj slobodi prostora, pjevu ptica, šumu vjetra i beskraju neba. Užasavala sam se jedino poskoka i koprive. Često sam upadala u grmlje kopriva, vidajući plikove, a i susreti s poskocima nisu bili rijetki, no na sreću uvijek su završavali dobro. Uvijek sam instinktivno znala kako se ponašati u blizini zmija...
(ulomak iz autobiografije Kolinde Grabar Kitarović)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....