Tko ne upozna Dubravka Ivaniša Rippera, lako iz njegovih javnih nastupa može misliti da je mrgodan. Ili strašno pretenciozan. Ja sam ga uvijek doživljavala kao mudricu moje generacije. Na dogovor je došao mrk. Ali, bio je samo pospan. Kako je vrijeme odmicalo, postao je otvoreniji, simpatičniji, svi smo se smijali... Smislio je čak neke fora prijedloge za snimanje. “Kako si se opet otkačio?”, pitala ga je kolegica fotoreporterka Neja. Visio je na štriku zakvačen kvačicama. “Oprooosti!” odvratio je Dudo. Zafrkancija sa snimanja nije se doduše prenijela na intervju. Dudo odgovore na pitanja ozbiljno promišlja, piše Globus.
“Nema recikliranja. Neću ti dati neki copy–paste intervju, da ti odgovorim što sam već nekome odgovorio”, kaže.
Uostalom, intervjue zadnjih godina rijetko daje. Ali uskoro izlazi dugo očekivani album Pips, Chips & Videoclipsa “Walt”.
Na blogu Pipsa napisao si: “Pred vama je uskoro jedna jako dobra ploča Pipsa. Trudio sam se biti što direktniji, nema šifre, nema koncepta. Puno sam se ljutio, mrzio, a ponekad sam se morao i voljeti, o da.” Hajde mi sad to još malo objasni...
- Da bih napisao pjesmu, a kamoli je plasirao drugima da je slušaju, moram, radeći, puno toga sebi oprostiti. Moram si, na koncu, oprostiti da ne znam. Svako je djelo i manifestacija nesavršenosti, a da bi tu nesavšenost sebi oprostio, moraš se bar malo voljeti. To je ta autorska taština. No, pjesma je samo nusprodukt prijeđenog puta, istraživanja koje je pravi smisao svega i gdje nema mjesta samoljublju. Percepcija muzike danas ne ide na ruku konceptualnog razmišljanja jer se pjesme ne doživljavaju kao dijelovi cjeline, što je meni jedino prihvatljivo. Sve što znam o muzici, naučio sam kroz albume, a ne kroz singlove. Tako i dolazimo do problematike da moram napraviti samostalne energetsko-emocionalne puzzle koje opet funkcioniraju i u meni autorski opravdljivoj cjelini. Kako sam u svemu tome prilično osamljen i otuđen, treba mi puno vremena da u tom silnom bauljanju pronađem niti koje me spajaju sa samim sobom.
Dok pjevaš: “Htio bih da me voliš i da me ne ostavljaš i da nisam sam”, na vašem novom spotu lik baulja gradom u deliriju sam samcat... Je li osamljenost, otuđenost, apatičnost najveća bolest današnjeg društva?
- Osamljenost i otuđenost logična su reakcija na svako društvo. Društveni ugovor potpisujemo samim rođenjem, nitko ne pita želimo li to ili ne. Misleća bića otuđuju se od društva da čuju svoje misli. Apatija je kronično stanje kad ti društveni mehanizmi oduzmu pravo na otuđenost, kad nemaš prostora za bijeg.
Znači, samo nas ljubav može spasiti?
- Da.
Što onda misliš o peticiji “U ime obitelji”?
- U osnovi svega je strah. Strah od drukčijih. U ovom slučaju, perfidno je izvana nametnuta spika koju je potpuno blasfemično aplicirati na društveni nivo na kojem se nalazimo. Da, to je kao da NLO sleti u neko pleme na halucinogenim drogama za vrijeme vradžbine. Možemo se ismijavati i iščuđavati plemenskoj retardiranosti, a možemo se i praviti “da nismo odavde” nekakvom afektiranom apologetikom “naprednih” tekovina civilizacije. Sve je to prozirni shit, proljev. Mi ne poštujemo ni sebe, a kamoli druge, nemamo svijest, nemamo znanje. Ja pak nisam ničiji agitator, nisam ničiji općenito, i to mora biti tako ako želim pisati pjesme, piše Globus.
...
INTERVJU U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....