VILE U ŠUMI

ANTE TOMIĆ Urbanizacija do zadnjeg čempresa ili kako barbari osvajaju Marjan

 Nikola Vilić / CROPIX

Park šuma Marjan je zaštićeno, crnogoricom gusto pošumljeno područje, izletničko svetište u kojemu je zabranjena gradnja, ali domišljati se investitori kojekako snalaze i tu i tamo svejedno osvane nekakvo zdanje. Opituraju, na primjer, zgradu maskirno da se ne primjeti u zelenilu i tek kad udarite nosom u zid otkrijete da je tu nekakva četverokatnica s dvanaest stanova i prostranim penthouseom iz kojega se pruža prekrasan pogled na čitav zaljev, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

Drugi put na temeljima starohrvatske kapelice nikne cocktail beach chill out lounge sushi bar, napravljen strogo u gabaritima prijašnjeg objekta, s dozvolom Ministarstva kulture, pod nadzorom konzervatora i blagoslovom crkvenih vlasti.

Ugovor s majmunom

Treći put dođe netko u zoološki vrt, gore pod samim vrhom Marjana, i zbog nečega sa zanimanjem gleda majmuna. Nezadovoljno cokće i vrti glavom gledajući njegovo ofucano i prljavo krzno i izmet na podu kaveza, a zatim se obrati čuvaru i upita tko je ta nesretna, oronula beštija i zar nema nikoga svoga da mu život učini podnošljivijim. Zaposlenik zoološkog vrta na to mu reče da se ni najstariji Splićani ne sjećaju kad je taj majmun iz prijateljskog Mozambika došao u nas i da on, na žalost, na ovome svijetu nema ni roda ni poroda.

Sutradan posjetitelj, kršćanin, znate takve ljude, koji ne mogu gledati da jedno nedužno Božje stvorenje pati i stradava, navrati opet i donese majmunu škartoc nektarina. Dođe i preksutra s bananama. Pa i dan iza toga, s kruškama. Dolazi on tako, da ne duljim, svakodnevno, s grožđem, mandarinama, dinjama, kivijem, šljivama, jabukama, breskvama i marelicama, nosi majmunu napolitanke i topla peciva s marmeladom, a dvaput tjedno i ulazi u kavez da staroj napuštenoj životinji očisti, opere i popegla. I potraje to tako oko pola godine, možda i malo dulje, dok majmun iznenada i tajanstveno ne ugine od zapletaja crijeva.

Sutradan kako je on umro, evo ti ovoga s radnicima da ruši kavez i arhitektom koji razmotava nacrte i kažiprstom pokazuje nešto u prostoru. Jer, što je bilo? Tip je s majmunom potpisao ugovor o doživotnom uzdržavanju u zamijenu za nekretninu. Sve je čisto, legalno. Ovjereno pečatom javnog bilježnika. Na mjestu majmunskog kaveza njegov zakoniti nasljednik podiže obiteljsku kuću na dva poda. Nešto je, istina, prekoračio dimenzije, ali građevinski inspektori mu to ne uzimaju za zlo jer investitor ima suglasnost prvih susjeda, bjeloglavih supova i krokodila.

Takvim se smicalicama narod služi da je vlastima praktično nemoguće zaustaviti gradnju u park šumi. Osim toga, nezgodno je uzbrdo. Marjan je sa svojih stotinu sedamdeset osam metara nadmorske visine izvanredno nepristupačno i opasno mjesto. Zadnji put kad je inspekcija otišla tamo, danima ih nije bilo ni čuti ni vidjeti.

Izgubili su se u vrletima, hranili šumskim bobicama i divljim lukom, pekli vjeverice na ražnju i ježeve u žeravi, prije nego ih je izgladnjele, izranjavane, promrzle, raščupane i sumanute helikopterima izvukla Gorska služba spašavanja.

Barbari u akciji

Napokon, problem je i objektivan tjelesni hendikep koji imaju gotovo svi građevinski inspektori i konzervatori. Predstavnici vlasti dugačkim bijelim štapovima oprezno kuckaju po kamenim pločama ili ih psi vodiči nesigurno vode vijugavim varoškim kaletama i mnogo puta ni ne nađu inkriminiranu gradnju. A kad konačno ipak dođu na očevid, stanu leđima okrenuti šesterokatnici pod samim vrhom brda, zabace malo glavu s crnim naočalama na nosu, i mirno, ozbiljno kažu:

“Ja ovdje ne vidim ništa sporno.”

Investitor im tada kriomice gurne snop novčanica u džep sakoa, a oni momentalno primjete:

“Tu fali četristo pedeset eura.”

“E, jeben li te ćorava”, opsuje bespravni graditelj nevoljko nadoknađujući manjak.

Nevjerojatne su se okolnosti urotile protiv zaštite Marjana. Granice kojima se označava područje zabrane gradnje svakim se danom misteriozno sužavaju. Barbari osvajaju prostor. Naoružani građevinskim alatkama nadiru prema vrhu, sijeku stabla, ukopavaju se, dovlače cement, pijesak i cigle. Jedan rekreativac s rolama prije neki dan naletio u jamu s gašenim vapnom, a drugi se na biciklu sudario s bagerom. Berač šparoga pao u temelje.

Liječnici se bore za život sedmogodišnje djevojčice s ljuljačke obješene za jedan čempres, koja zbog slušalica u ušima nije čula motornu pilu. Ljudski gubici su strašni, no nijedna žrtva nije prevelika na našem pobjedničkom putu do potpune urbanizacije toga zapuštenog brda koje je dandanas, u dvadeset prvom stoljeću, većim dijelom bez struje i vode, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 06:56