ANTE TOMIĆ O SELJAČKOJ BUNI 'Bitange cmizdre kako im djeca gladuju, a kusur vraćaju iz snopa novčanica debljine Klaićeva Rječnika'

Formiranje cijena na tržnici jedna je od najvećih misterija čovječanstva. Tko određuje koji iznos valja flomasterom nažvrljati na karton iznad hrpe tikvica ili kukumara veća je nepoznanica nego tko smišlja viceve. Živahni ekonomski model na otvorenome fukcionira po nekome svome tajanstvenom unutrašnjem mehanizmu, usmenim dogovorom, brzim usklađivanjem, bez mnogo priče, gotovo telepatski, ali besprijekorno, strogim poštovanjem omjera ponude i potražnje, koji se zbog različitih razloga neprestano mijenja, iz dana u dan, iz sata u sat, katkad čak iz minute u minutu, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

Mnogo je tu varijabli, tko je došao, a tko nije, je li roba sezonska ili izvansezonska, prodajete li je ujutro ili oko podneva, je li kiša ili sunce, jeste li u središtu, sa štandom na glavnoj pješačkoj žili, ili zavučeni na margini... Sustav se spretno uštimava nevidljivim komunikacijskim kanalom. Da to netko pokuša simulirati izvan prirodnog okruženja, trebao bi mu složen i skup softver. Kompjutoru s mnogo gigabajta memorije trebalo bi neko vrijeme da procesuira podatak koji je seljanki s osmoljetkom u sekundi poznat.

Taj sustav se gotovo u svim hrvatskim gradovima jutros ugasio, pazari i peškarije su opustjeli prosvjedujući protiv financijskog nadzora koji im vlast želi uvesti. Došli su samo rijetki, a i oni vjerojatno manje stoga što se slažu sa Slavkom Linićem, a više jer su prepoznali priliku da u oskudici nabiju cijene.

Podigao se seljački ustanak nalik na mnoge u našoj povijesti. Nenasilan, doduše, ali s takvim stvarima nikad niste sasvim načisto. Tko bi mogao jamčiti da se neće naći koja temperamentna kupravenda da napadne inspektora zemljavim kosirićem kojim je zorom uparala žutinicu, da ga zakolje kao pivca i ostavi da iskrvari, glave na jednoj i tijela s kravatom i aktovkom na drugoj strani.

Financijsko bezvlašće

No, jedno je sigurno, završit će kako seljačke bune inače završavaju, krotkim mirenjem s usudom. Država će disciplinirati zamazance i svadljivce kako je to uvijek činila, nemilosrdno, ne osvrćući se na psovke, kletve, suze i jauke. Fiskalne blagajne osvojit će i ovo zadnje gnijezdo otpora. Ne damo gotovinu, vikali su slobodarski jučer na tržnicama, ali znate kako to naposljetku bude. Ljudi se odreknu gotovine. Poslušno prihvate da više nema poslovanja u kešu, na ruke i bez računa.

Tvrdoglavi Linić slomit će pazare i peškarije kako je već slomio trgovine i kafiće i to je, na jednoj strani, naravno, dobro. Mnogo je njih tu koji zarađuju mnogostruko više od one mižerije koju prijavljuju. Bitange cmizdre kako im djeca gladuju, a kusur vam vraćaju iz snopa novčanica debljine Klaićeva Rječnika. Slatkorječivo lažu o prihodima upravo kao što će ne trepnuvši slagati da su jutros ispred kuće vlastoručno ubrali limun s naljepnicom “Kauflanda”. Ali, onda isto, s druge strane, bude vam žao. S kompjutorskim blagajnama na tržnicama zauvijek će umrijeti jedan dio našega svijeta.

Plaćenje mokrim i prljavim novcem, koji se bez reda gužva u pregačama i bez pisanog traga putuje od ruke do ruke, jedna je tradicijska, ako ne i kulturna vrijednost. Financijsko bezvlašće u samoj je srži takvih mjesta. Cijeli šarm kupovanja na otvorenom, pod krošnjama, udvorničko i umilno obraćanje kupcima, gorljivo zaklinjanje na dječje zdravlje i majčin grob, svađanje i cjenkanje, dijelom svakako dolazi od kaotičnog prometa gotova novca.

Posebni namet

Osim toga, ona uzbudljiva ekonomska dinamika tržnica, skriveni tržišni mehanizam po kojemu se cijene mijenjaju u ovisnosti o danu i satu, meteorološkim prilikama ili lokaciji prodajnog mjesta, naprosto će izumrijeti kada novčane vrijednosti budu čvrsto definirane u uređaju koji je online spojen s centralnim serverom u podrumu Ministarstva financija.

Nisam siguran da će mi se svidjeti taj red, pa i ako će sami građani imati koristi od njega. Naprosto, na pazaru i peškariji ne očekujem red. Odlazeći tamo svjesno prihvaćam rizik da će me netko vjerojatno prevariti. Zajeb je posebni namet koji naivci ovdje plaćaju ne buneći se. Dapače, čak im je drago kad to dogodi. Kad vam baba ulizivački zamekeće: “Ajde, diko moja, uzmi...”, znate da vas pokvarena vještica hoće opljačkati, a ne možete joj odoljeti, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.