ANALIZA OLUJE Zbog čega je HV odnijela tako munjevitu pobjedu, jesu li nam pomogli Amerikanci i zašto su vođe Srba donijele kobnu odluku usred noći...

Završnu fazu Domovinskog rata obilježila je operacija Oluja. Bila je to najveća napadna operacija Hrvatske vojske (HV) u ratu kako po broju angažiranih vojnika, tako i po teritoriju na kojem se odvijala. Isplanirana je krajem 1994. pod imenom Bljesak i u srpnju 1995. je preimenovana u Oluju. Istovremeno je prilagođena stanju na ratištu, posebice u jugozapadnoj Bosni u kojoj su Hrvatska vojska (HV) i Hrvatsko vijeće obrane (HVO) doslovno izbili na prilaze Kninu. Tada je prvi put u jedan ratni plan HV-a uključen angažman s teritorija Bosne i Hercegovine.

Srpska ofenziva na Bihać u studenome 1994. nakon bošnjačkog napada u listopadu iste godine dovela je 5. korpus Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) na rub sloma. Bihać je za Republiku Hrvatsku imao strategijski značaj jer je na jednom dijelu ratišta razdvajao tzv. Republiku Srpsku Krajinu i Republiku Srpsku i njihove vojske (Srpsku vojsku Krajine i Vojsku Republike Srpske), istovremeno je i vezao dio tih snaga za sebe. Spašavanje Bihaća počelo je oslobađanjem Kupresa od strane HVO-a i ABiH te nastavljeno ulaskom HV-a u prosincu 1994. u Livanjsko polje i prodorom prema Bosanskom Grahovu. Bio je to početak operacijskog ciklusa s kojim su hrvatske snage ovladale Livanjskim poljem. Tijekom njih je oslobođena i zapadna Slavonija. Novi srpski napad na Bihać prouzročio je formalni hrvatsko-bošnjački vojni sporazum koji je 22. srpnja potpisan u Splitu, a odmah potom operaciju Ljeto ‘95. s kojom su hrvatske snage zauzele Glamoč i Bosansko Grahovo, te presjekle prometnicu Knin - Drvar i odsjekle Knin od Republike Srpske i Savezne Republike Jugoslavije.

Josip Bistrović / CROPIX

Usprkos niz poraza VRS-a u jugozapadnoj Bosni, političko čelništvo pobunjenih Srba nije pristajalo na kompromise i ponudu Hrvatske da se na miran način riješi srpsko pitanje u Hrvatskoj. U siječnju 1995. odbili su aranžman veleposlanika SAD-a i njegov plan Z-4 koji im je jamčio državu u državi. U Ženevi su 3. kolovoza odbili hrvatske zahtjeve za mirnu reintegraciju okupiranih područja što je uključivalo provedbu ustavnoga zakona za srpsku etničku zajednicu, kojoj hrvatske vlasti jamče politička, građanska i nacionalna prava. Nakon njihova odbijanja više nije bilo mjesta za mirotvorne pokušaje. Zadatak reintegracije okupiranih područja dobila je Hrvatska vojska. Na sastanku s visokim časnicima HV-a održanom 31. srpnja na Brijunima, predsjednik Tuđman je zatražio da se pobunjenim Srbima u što kraćem vremenu nanese totalni poraz.

Zborna područja Zagreb, Karlovac, Gospić i Split zadužena su za izvedbu operacije, a zborna područja Osijek, Bjelovar, Južno bojište i Hrvatska ratna mornarica za osiguranje operacije prema Jugoslaviji i Republici Srpskoj. Operativno podređivanje pridodanih snaga zapovjedništvima zbornih područja završeno je do 3. srpnja, a Zbornom području Bjelovar 2. kolovoza promijenjen je zadatak - umjesto u osiguranje uključeno je u operaciju na području Banovine. Za praćenje i osiguranje operacije Glavni stožer HV-a osnovao je IZM-ove u Ogulinu i Đakovu.

Odnos snaga u Oluji bio oko 3:1 u hrvatsku korist, a u teškom oružju izjednačen ili u nekim slučajevima u srpsku korist. Za napadni dio operacije HV je angažirao pet gardijskih brigada, gardijski zdrug, samostalnu gardijska bojnu, 23 domobranske pukovnije, 15 pričuvnih i dvije ročne brigade, tri brigade PZO-a, četiri središnjice za elektronsko djelovanje, dio topničko-raketne brigade, dio protuoklopne topničko-raketne brigade, dio inženjerijske brigade, pukovniju veze, cijeli HRZ i PZO, dio HRM-a (za prijevoz postrojbi) i 3100 pripadnika Specijalnih postrojbi MUP-a RH. Ukupno je sudjelovalo 127 tisuća vojnika.

Pobunjeni Srbi odnosno Srpske vojske Krajine (SVK) suprotstavili su se s planom Gvozd koji je napravljen u veljači 1995. Plan je uključivao angažman Vojske Jugoslavije (VJ) i Vojske Republike Srpske (VRS). Smatrano je da HV nema snaga za napad na cjelokupno područje tzv. Republike Srpske Krajine i da planira napade po dijelovima, na rubove Krajine, sjevernu Dalmaciju i zapadnu Slavoniju.

Zapovjednik srpskih pobunjenika general Mile Mrkšić tvrdio je nakon Oluje da se SVK pripremao za upornu obranu od pet do sedam dana “verujući da će to biti dovoljno za reagovanje međunarodnog faktora, a ako bude neophodno i Vojske Jugoslavije”. SVK je imao pet korpusa (7. sjevernodalmatinski, 15. lički, 21. kordunaški, 39. banijski i Korpus specijalnih jedinica) u kojima je bilo 11 pješačkih i četiri motorizirane brigade, tri lake brigade, oklopna brigada, specijalna brigada, tri puka za potporu (topnički, protuoklopni i topničko-raketni) te 15 samostalnih postrojbi razine bataljun, odred, baza i Ratno zrakoplovstvo s protuzračnom obranom. Nakon izgubljenog rata general Mile Mrkšić je ustvrdio da je SVK u zapadnom dijelu Hrvatske imao oko 36.000 vojnika bez milicije. Mrkšić tvrdi da je na početku operacije stvarno bilo samo 27.000 ljudi, a da ih je 9000 bilo u rashodu, odnosno da je stvarno stanje bilo 25.000 jer je 2000 ljudi napustilo tzv. RSK od pada Bosanskog Grahova do 4. kolovoza. Izvješće je pisano nakon pada Krajine s očitim nastojanjem da se krivnja za pad odbaci, a hrvatska pobjeda relativizira.

Provedba Oluje

Premda u Glavnom stožeru HV-a nisu planirane, u osiguranju operacije angažirane su i postrojbe HVO-a u jugozapadnoj Bosni na kupreškom i glamočkom dijelu bojišta radi skrivanja glavnoga pravca napada ZP Split i vezivanja operativne pričuve VRS-a. Istodobno kad i HVO na kupreškom dijelu bojišta, snage 7. korpusa ABiH napale su 3. kolovoza položaje VRS-a na dijelu bojišta kupreškog, donjovakufskog i travničkog.

Za pobunjene Srbe napad nije bio nikakvo iznenađenje i spremno su ga dočekali. U jutro 4. kolovoza HV je uz jaku topničku potporu napao duž cijele crte ratišta, iz zaleđa Bosanskog Grahova do ušća rijeke Une u Savu. Srpska crta je probijena na niz mjesta i postignuti su uglavnom taktički uspjesi. ZP Split je ovladalo dominantnim objektima na Dinari i odbacio srpske snage na neuređene položaje na prilazu Knina. Na spoju između zbornih područja Split i Gospić Specijalna policija je osvojila dominantne točke na Velebitu i počela oslobađanje sjevernog podnožja Velebita.

ZP Gospić je na dijelu od Otočca do Gospića na nekoliko mjesta probio srpsku crtu i oslobodio nekoliko dominantnih objekata i sela. ZP Karlovac je forsirao Koranu i Mrežnicu te napravio osnovu za napredovanje prema Vojniću i Slunju. ZP Zagreb je imao najmanje uspjeha. Zbog odstupanja od napadnoga plana usporeno je djelovanje glavnih snaga prema Petrinji što je odredilo ritam djelovanja ostalih snaga. U tim okolnostima od velikog je značaja bio uspjeh ZP Bjelovar čije su snage uspješno forsirale Savu i izbile do Dubice, čime su od pomoćnih snaga postale glavni nositelj napada na Banovini, a pravac Jasenovac - Dubica - Kostajnica postao je težišni pravac djelovanja hrvatskih snaga. Srpske snage su najveći otpor pružile u Lici na području Ljubova, Novog Ličkog Osika, Otočca, Karlovca i kod Petrinje. Čak su izvele i zračni napad po Gospiću, u kojem je počinjena velika materijalna šteta.

Premda je stanje bilo teško, ali tada ne i bezizlazno, politički i vojni vrh tzv. RSK-a u noći 4./5. kolovoza odlučio je da se “pristupi planskoj evakuaciji za borbu nesposobnog stanovništva” iz sjeverne Dalmacije i izvuče ga na područje Srba i Donjeg Lapca. Iako se evakuacija s prostora Like, Korduna i Banije nije uopće razmatrala, odluka je uzrokovala izvlačenje cjelokupnog stanovništva i vojske i vodila je u munjevit i izravan slom tzv. RSK. Sjevernodalmatinski korpus SVK-a nije bio u stanju nastaviti obranu jer su se vojnici s oko 50-60 tisuća civila počeli povlačiti prometnicom Otrić - Srb - Donji Lapac. Pokušaji da se vojnici odvoje od civila i vrate na položaje nisu uspjeli. Slično stanje je bilo i kod Ličkoga korpusa kojem je iza ponoći 4./5. kolovoza naređeno da počnu opću evakuaciju civila što je nepovoljno utjecalo na postrojbe i izazvalo osipanje ljudstva.

Takav tijek zbivanja omogućio je ZP Split da 5. kolovoza bez većeg napora oslobodi Knin, Vrliku, Drniš, Benkovac, specijalnoj policiji Lovinac, Gračac i Medak i da se na području Ličkog Ribnika spoji sa snagama ZP Gospić koje su zauzele prijevoj Ljubovo i oslobodile nekoliko sela uključujući Ličku Jasenicu i Novi Lički Osik. ZP Karlovac oslobodilo je Plaški i Primišlje, a ZP Bjelovar Hrvatsku Dubicu. Zbog krize oko Petrinje predsjednik Republike je osobno intervenirao i postavio generala Stipetića za zapovjednika svih hrvatskih snaga na Banovini.

Srpske snage su različito stajale, Sjevernodalmatinski korpus se raspao tijekom dana, a Lički je bio pred raspadom i njegove su snage počele napuštati i zračnu luku Udbina. Korpus su ujutro napale snage 5. korpusa Armije BiH na dijelu od Željave do Vaganca. U noći 5./6. kolovoza korpus se izvukao na područje Donjeg Lapca, a dio je krenuo s civilima u pravcu Bosanskog Petrovca. Ostale snage SVK-a dijelom su bile u povlačenju, a dijelom u žestokim borbama kao kod Karlovca, Petrinje i Siska.

Šestog kolovoza ZP Split je oslobodio Obrovac, specijalna policija Bruvno, Malovan i Otrić, a ZP Gospić je oslobodio Bunić i Korenicu. ZP Karlovac je oslobodilo Slunj, a u njegovu zonu je ušla je 1. gardijska brigada, koja se tijekom dana spojila s postrojbama 5. korpusa ABiH kod Tržačkih Raštela. Spajanjem je tzv. RSK presječen, a SVK razdvojen na dvije skupine, južnu s ostacima 7. i 15. korpusa te sjevernu sa 21. korpusom i Plaščanskom brigadom 15. korpusa, 39. korpusom i Korpusom specijalnih jedinica. U pomutnji nastaloj Olujom ABiH se 6. kolovoza trajno riješila Fikreta Abdića i njegovih oružanih snaga protjeravši ih preko granice u RH. ZP Bjelovar je oslobodilo Kostajnicu i završio napadni dio operacije. Ostaci Ličkoga korpusa SVK-a izvučeni su do kraja dana na područje Bosanskog Petrovca, a glavnina Kordunaškog korpusa se povukla u Topusko.

Sedmog kolovoza specijalna policija je oslobodila Mazin i Gornji i Donji Lapac, ZP Gospić Udbinu, a ZP Karlovac Vojnić. ZP Zagreb oslobodio je Glinu i Petrinju i potpuno okružio Kordunaški korpus u Topuskom. Osmog kolovoza HV je izbio na državnu granicu s tim da su snage ZP Karlovac počele i razoružanje Abdićevih vojnika čija se glavnina nalazila na području Miholjskog. Dio snaga bio je angažiran i prema snagama Kordunaškoga korpusa SVK-a s kojima su trajali pregovori o njihovoj predaji.

Završne borbe bile su na Banovini. Nakon oslobađanja Petrinje i Gline glavne snage ZP Zagreb angažirane su za oslobađanje i čišćenje Banovine, napose gorskoga masiva Zrinske gore. Napredovanje prema granici otežavale su kolone srpskih civila koji su se povlačili prema Dvoru na Uni i Bosanskom Novom. Gradić Dvor na Uni bio je mjesto posljednjega velikog boja na Banovini od 7. do 9. kolovoza između hrvatskih snaga s pripadnicima srpske vojske, koji su se izmiješali s civilima koji su preko mosta prelazili u Bosnu. U sukob se uključio i dio snaga 5. korpusa ABiH. Izvlačenje civila i vojnika preko mosta na Uni završeno je u kasnim večernjim satima 9. kolovoza. Odmah potom u Dvor su ušle hrvatske snage i spojile se s dijelovima 5. korpusa Armije BiH.

U međuvremenu je dogovorena predaja glavnine Kordunaškoga korpusa čija je Komanda dva dana bez uspjeha taktizirala pokušavajući izbjeći predaju naoružanja i opreme. Nakon podneva 8. kolovoza Kordunaški je korpus pristao na bezuvjetnu predaju, nakon čega su u Glini, u Zapovjedništvu Ukrajinske bojne, u nazočnosti predstavnika UNCRO-a počeli dogovori o predaji. Hrvatsku je zastupao general Stipetić, a srpsku stranu pukovnici Čedomir Bulat i Tošo Pajić. Navečer su konkretizirane obveze i potpisan je sporazum o predaji korpusa. Do 12. kolovoza civili i vojska su prometnicom Topusko - Glina - Petrinja - Sisak - Popovača - autocesta Lipovac napustili Hrvatsku. Skupina je imala 16 kolona sa 1600 osobnih vozila, 129 teretnih vozila, 30 autobusa, 1436 traktora i oko 13.000 osoba. Na kolonu je u Sisku dva puta bacano kamenje, a jedan pripadnik HV-a uporabio je oružje, pri čemu nije bilo posljedica.

U operaciji je oslobođeno 10.400 četvornih kilometara ili 18,4% ukupne površine RH. Ukupni gubici iznosili su 1314 ljudi, odnosno 0,12%, od čega 196 poginulih, 1100 ranjenih (teže 572 i lakše 528), tri zarobljena i 15 nestalih. Do 21. kolovoza 1995. asanirano je i uredno sahranjeno 560 poginulih pripadnika SVK-a.

Osiguranje operacije

Mogućnost da 11. korpus SVK-a i dijelovi VJ i VRS-a pomognu glavnini SVK-a, HV je spriječio jakim snagama koje su organizirale obranu u istočnoj i južnoj Hrvatskoj. Zborno područje Osijek izvelo je obrambenu operaciju po direktivi Fenix s 15 brigada i pukovnija u dva pojasa obrane. Tijekom operacije razmjena vatre sa snagama 11. korpusa SVK-a bila je svakodnevna, no nije bilo pokušaja da se napravi nešto značajnije. Snage Južnoga bojišta s ojačanjima Oluju su osiguravale prema snagama VRS-a i VJ. Hrvatska ratna mornarica osiguravala je Oluju na sjevernom i srednjem Jadranu po zapovijedi Turs-95, a na Južnom bojištu u sklopu obrambene operacije Maestral.

Obećano djelovanje Vojske Republike Srpske je izostalo, osim zračnog napada 7. kolovoza po području općine Nova Gradiška. Valja napomenuti da je kolovoz obilježio otvoreni sukob političkog vođe RS Radovana Karadžića i generala Ratka Mladića oko zapovijedanja vojskom. Sukob se otegao do kraja mjeseca Mladićevom pobjedom.

Zaključak

Oluja je realizirana brzo, u svega nekoliko dana. Ta brzina, inače, karakteristična za gotovo sve operacije i napadne bojeve HV-a od siječnja 1993. jedan je od povoda za njeno relativiziranje. Srpski tumači je osporavaju tvrdnjama o umiješanosti privatne američke tvrtke MPRI i američkoj vojnoj potpori iz zraka. S bošnjačke strane se ignorira značenje Oluje za Bihać, pa čak se i operacija kao vrsta borbe dovodi u pitanje. Je li u pitanju samo zavist?

Krajina je doslovno slomljena odlukom pobunjenih Srba za evakuacijom iz ugroženih dijelova sjeverne Dalmacije čime je rastrojen sustav obrane u Sjevernodalmatinskom i Ličkom korpusu. Time su iznimno ubrzali napredovanje HV-a, ali dali i alibi Vojsci Jugoslavije da se ne uključi u rat u čiji je upitan ishod srbijansko vrhovništvo s pravom sumnjalo.

Najkontroverzniji dio Oluje svakako je povlačenje srpskih civila iz Hrvatske. Dokazi o planovima za evakuaciju su neosporni kao i da je isto počelo odlukom čelništva pobunjenih Srba. Srpski tumači u tome vide protjerivanje i etničko čišćenje, a hrvatski odlazak velikog dijela stanovništva kojem je ideja samostalne hrvatske države bila potpuno neprihvatljiva. Oko te dvojbe teško da će ikad biti suglasja.