Aleksandar Dragaš: Zašto nismo čuli i Bareta?

Poštujući želju predsjednika Josipovića da inauguraciju i u onom glazbenom dijelu zadrži i u okvirima ozbiljne glazbe, odnosno da se kloni bilo kakve estradizacije i osloni na zborske izvedbe skladbi “Crn bel”, “Voda zvira” i “Zahvalnica” sa snažno izraženim motivima hrvatske narodne glazbe, možda ipak nije neumjesno - s obzirom na milje iz kojeg dolazi predsjednik Josipović, a i na njegovu izbornu kampanju - postaviti pitanje zašto se Josipović nije okrenuo i popularnoj glazbi.

On je, naime, do izborne pobjede došao i na krilima zaraznog hita “Put ka sreći” Gorana Bareta. Zašto smo slušali samo ozbiljne zborske pjesme, a ne pop-pjesmu nade i vjere u bolje sutra? U jazz, pop ili žanrovski sinergiranoj izvedbi.

Doduše, razmišljajući o potencijalnim pjesmama koje bi mogle odgovarati inauguarciji predsjednika Josipovića i njegova političkog programa i profila, teško se domisliti hrvatskih pjesama za takvu prigodu. Ako nam i ne nedostaje pjevača koji bi decentno mogli pristupiti takvom “poslu”, čini se kako nam nedostaje takovih pop i rock skladbi.

Josipoviću sigurno ne bi odgovaralo ništa iz repertoara Thompsona, Škore, pa čak ni Prljavog kazališta. Možda TBF? Ili je to, ipak, isuviše lijevo? Na kraju bi se mogli opet vratiti na Bareta i “Vrijeme je da se krene” Majki koju je u kampanji svojedobno koristio pokojni Ivica Račan.

Pale su mi na pamet, samo u mirnijem tempu, i “Ti zračiš zrake kroz zrak” ili “Dom” grupe Film.

A zašto ne i “Još Hrvatska ni propala” Ljudevita Gaja i Ferde Livadića u folk-rock izvedbi Gabi Novak, Olivera ili Josipe Lisac?

Predložene skladbe, uz decentne glazbene aranžmane i suverene vokalne izvedbe, možda za Hrvate ne bi bile daleko od osjećaja koji su Amerikanci, ali i ljudi diljem svijeta, mogli steći kad su na Obaminoj inauguraciji gledali i slušali Arethu Franklin kako izvodi staru patriotsku pjesmu “My Country, 'Tis of Thee” (poznata i kao “America”), odnosno Petea Seegera & Brucea Springsteena kako nadahnuto pjevaju himnu potlačenih i obespravljenih “This Land Is Your Land” Woodyja Guthrieja.

Možda bi i to bio signal da tradicija i modernost, tako nasušni ovoj zemlji, nisu nespojivi.