'A sada će studenti Medicine u Rijeci anatomiju učiti na isprintanim kostima'

Dok sjedimo na terasi kafića i dogovaramo intervju u njegovu uredu na riječkom Tehničkom fakultetu, Sven Maričić pogledava netom kupljeni sendvič od tune umotan u prozirnu foliju na kojoj je napis “Sendvić od tune”.

- Nadam se da nisu toliko aljkavi sa samim sendvičem koliko su s pravopisom - govori, a na takvu je opasku teško dati pametnu repliku. Ovaj neobavezni razgovor donekle otkriva kako funkcionira znanstveni um. Maričić je voditelj laboratorija za plastične deformacije i obradne strojeve na Tehničkom fakultetu te stručni suradnik na više projekata na Medicinskom fakultetu, znanstveni savjetnik koji je školovan na više međunarodnih sveučilišta i instituta. Sama, pak, titula dr. sc. mag. ing. mech. ne otkriva u potpunosti puni spektar interesa i sve profesionalne angažmane ovog 38-godišnjaka - Maričić je znanstvenik, pionir korištenja tehnologije 3D printanja u Hrvatskoj, ali i kreativac koji svakodnevno pronalazi načine kako spojiti sve grane znanosti, istraživačkog rada, kao i umjetnosti. On je prvi znanstvenik u Hrvatskoj i široj regiji koji je 2008. primijenio 3D print u kirurgiji, a iza njega su i umjetnički projekti kao što je izložba 3D printanih glava članova riječkog benda Morso, koju je postavio 2012., ili edukativni, kao što je aktualni 3D inkubator za klince, koji vodi s Kristianom Benićem i Gradskom knjižnicom Rijeka.

Ključna kost

U posljednje vrijeme njegovo ime ponovo plijeni pozornost - uz predstojnicu Zavoda za anatomiju profesoricu Bobinac jedan je od inicijatora i sudionika velikog projekta AnatoMRI Medicinskog fakulteta u Rijeci, u sklopu kojeg će studentima te visokoškolske ustanove, prvima u Hrvatskoj, već od iduće akademske godine biti omogućeno da anatomiju uče na potpuno nov način, pomoću isprintanih trodimenzionalnih kostiju. Za sada je izrađena ključna kost u prirodnoj veličini, uskoro slijede kosti cijele ruke, a u planu je i cijeli kostur. Studenti će kosti moći “skenirati” pomoću aplikacije za pametne telefone, na sličan način kao što Shazam radi s glazbom. Ona im tada otkriva o kojoj se kosti radi, a onda je oni na računalu mogu vrtjeti, izučavati, mjeriti, gledati njen presjek... Sve je puno jednostavnije, dostupnije i jeftinije nego kada se koriste prave kosti.

- U znanost sam se zaljubio kao klinac, čitao sam Julesa Vernea, stalno sam nešto šarafio, sastavljao - priča Maričić o svojim počecima. Sven je rođen u Rijeci na Božić 1978., a paralelno s osnovnom školom završio je i osnovnu glazbenu školu Ivana Matetića Ronjgova te svira nekoliko instrumenata. Nakon gimnazije upisao je studij strojarstva, smjer računarsko inženjerstvo, na Tehničkom fakultetu u Rijeci. Nakon odrađenih stipendija u Finskoj (laboratorij na Tehničkom fakultetu u Helsinkiju) i Švedskoj (tvornica Volvo) upisao je poslijediplomski studij. Obranom doktorske disertacije “Optimizacija tehnoloških procesa izrade biokompatibilnih dijelova” postao je doktor tehničkih znanosti, znanstvenog polja strojarstvo, na Tehničkom fakultetu u Rijeci te postao voditelj laboratorija. Za 3D print zagrijao se dok je bio u povojima, kada se tek predviđalo da će za desetak godina ta nova tehnologija zauzimati važno mjesto u svakodnevnoj primjeni.

- Još u Švedskoj, dok sam kao stipendist radio u Volvu, razmišljao sam o povratku u Hrvatsku i što bih dalje mogao raditi. Htio sam upisati doktorat i na sugestiju profesora iz Beča 3D print iskristalizirao se kao polje koje će tek u budućnosti pokazati sve svoje potencijale. Bilo je to na prijelazu sa 2005. na 2006. U Hrvatskoj se o tome u to vrijeme nije znalo praktički ništa, ali imao sam sreću da sam upoznao nekoliko visokomotiviranih ljudi - prisjeća se Maričić. Mladi doktorant koji je tada imao nepunih 30 godina 2007. se upustio u pionirski pothvat, pripremu onoga što se pamti kao prva operacija u Hrvatskoj izvedena uz pomoć 3D printa. Nakon višemjesečnih priprema tim liječnika u KBC-u Rijeka pod vodstvom profesora Cvjetkovića i profesorica Gržić i Kovačević - Pavičić u suradnji s Maričićem pacijentu stradalom u prometnoj nesreći ugradio su pripremljeni 3D model dijela čela i nosa.

Operacijski stol

- Sretna je okolnost bila što se poklopilo nekoliko stvari. U Rijeci tada nije bilo 3D printera, a nabavio ga je za svoju tvrtku baš u to vrijeme Dean Stanić, kojemu smo se obratili i izašao nam je u susret. Do snimke smo došli uz pomoć poliklinike Rident, koja je upravo tada nabavila najmoderniji uređaj za multislice CT i dala nam pokroviteljstvo. Svi zajedno rekli smo da želimo nešto napraviti i nismo imali drugog izbora nego uspjeti. Znanost, znate, ima i tu drugu stranu priče, ne mora sve uspjeti, možda nešto nije izvedivo. Model smo radili šest do osam mjeseci, a usporedbu radi, za implantat nam danas treba dva tjedna. Bez pomoći Medicinskog fakulteta, bez Ridenta i njihovih stručnjaka, bez sjajnih kirurga to sve skupa ne bi uspjelo - priča Maričić, koji je od tada do danas sudjelovao u nizu uspješnih revolucionarnih operacija uz korištenje 3D tehnologije, među kojima je ugradnja umjetne uške, umjetnog nosa, proteza za nogu...

- Onaj tko je na operacijskom stolu najviše razumije potrebu za novim tehnologijama, dok mi imamo figu u džepu prema usvajanju novih znanja i često se ne želimo maknuti iz dnevnog boravka - komentira Maričić. Pored praktičnog rada, njegov je životni put obilježila stalna potraga za novim znanjima, stručnim usavršavanjem i dodatnim obrazovanjem. Nakon Finske i Švedske, 2007. u sklopu programa CEEPUS bio je u stručnom posjetu novosadskom sveučilištu, a u sklopu istog programa godinu dana kasnije boravio je i u laboratoriju za proizvodno strojarstvo na rumunjskom sveučilištu Cluj Napoca. Kao praktikant u laboratoriju za biotehnologiju 2009. radi na numeričkim analizama sekvenci genoma u Nielsen’s lab for Systems Biology u švedskom Göteborgu. Godinu dana kasnije pohađao je seminar u sklopu programa TEMPUS - “Symbolic approach to FEM” i “Macro-micro and M5 modelling” na Sveučilištu u Ljubljani. Tijekom 2011. bio je gostujući istraživač i praktikant u laboratoriju za industrijsku metrologiju na Sveučilištu u Padovi, a 2012. dobiva SolidWorks, službeni certifikat za 3D modeliranje i projektiranje profesionalne razine.

Istodobno, sudjelovao je u nizu znanstveno-istraživačkih projekata, radio te i dalje radi kao predavač na nizu institucija, objavio je 26 znanstvenih radova, a u posljednje vrijeme sve češće drži predavanja po Europi i Africi te sudjeluje na međunarodnim znanstvenim skupovima.

Osim znanstvenog rada, uporno se bavi i popularizacijom znanosti. Tako je 2013. bio projekt menadžer “Noći istraživača” za Tehnički fakultet Sveučilišta u Rijeci, koji se sufinancira sredstvima iz Europske unije, organizirao je međunarodnu radionicu o novitetima na području 3D tehnologije, i to primarno 3D printanja, RiScience riječkog Znanstveno-tehnologijskog parka i Zavoda za industrijsko inženjerstvo s Tehničkog sveučilišta Cluj Napoca.

Interesi su mu doista renesansni. Jedan je od autora sveučilišnog udžbenika “Uvod u biotehnološko CAD/CAM modeliranje” te knjige “Posljednji riječki tramvaj”, jedan od osnivača prve studentske galerije “Prtečac”, koja je djelovala nekoliko akademskih godina, radi na izradi slikovnice u suradnji sa studentima Akademije primijenjenih umjetnosti, a u suradnji s ravnateljicom gradske Direkcije za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara Nikolinom Radić Štivić te Draženom Vitolovićem, nositeljem kolegija keramike na kiparstvu APURI, suautor je novog autentičnog riječkog suvenira, brončanog listića inspiriranog antičkim artefaktom čija je izrada temeljena na kombiniranom korištenju suvremenih 3D tehnologija i klasičnih postupaka izvedbe u keramici.

Projekt Risk

Sada sudjeluje na uspostavljanju Centra za biomodeliranje riječkog Medicinskog fakulteta, s kojim bi ta visokoškolska ustanova trebala postati jedan od predvodnika na polju korištenja novih tehnologija u području medicinskih znanosti. Posebice ako se uzme u obzir korištelje nove opreme u okviru projekta RISK gdje je nabavljen moderan 3D pisač vrlo visoke rezolucije koji će biti na raspolaganju za znanstveno istraživački rad.

- Vizija i motivacija unutar sustava, prvenstveno Uprave Medicinskog fakulteta na čelu s dekanom prof. Rukavinom, ono je što je najvažnije, no oni nisu produkt obrazovnog sustava. Kada sam radio u Volvu u Švedskoj, primijetio sam da dio starijih kolega ne zna engleski. Upisao sam tečaj švedskog jer sam želio naučiti jezik kako bih mogao komunicirati s njima. Kada je čuo da učim švedski, zvao me je šef i pitao zašto to radim. Objasnio sam mu, a on mi je rekao: Sven, od sada radi bilo koju smjenu u Volvu kako bi mogao pohađati nastavu. Bio sam u školi od sedam do podneva, a od dva do devet radio sam u tvornici. To su te razlike u sustavu - zaključuje Sven Maričić.