25 GODINA OD PROSVJEDA ‘Letjelo je kamenje, pucala su stakla, građani su nas spasili od robije’

- Čula se jaka galama, buka, prštanje stakala. Ali nismo bili svjesni što se događa. Nije nam na kraj pameti bilo da je ispred vojnog suda više od 50.000 ljudi - prisjeća se general Đuro Dečak tog 8. travnja 1991., prije točno 25 godina, kad se rijeka građana slila ispred vojnog suda tadašnje JNA u Gajevoj ulici, prosvjedujući protiv zatočenja Antuna Habijanca, Vinka Belobrka, Vlade Šabarića, Franje Kovača i njega. Optužnica je glasila: krijumčarenje oružja te pokušaj organiziranja oružane pobune protiv SFRJ.

Tog ponedjeljka trebalo se održati prvo ročište do kojega nikada nije došlo upravo zbog pritiska hrvatskih građana koji su to spriječili velikim prosvjedom.

- Nas petero čekali smo ročište u jednom zvučno dobro izoliranom hodniku pa isprva ništa nismo čuli. Ali kad su nas doveli u sudnicu, to su pucala stakla, letjelo kamenje... Brzo su nas odveli u jednu ćeliju koja se nalazila u dvorišnoj strani zgrade, ali se ipak itekako čula jeka tisuća glasova. Bila je to za nas vrlo neizvjesna situacija, nije bilo bezazleno. Kad smo čuli tu jeku, shvatili smo što se događa i to nam je dalo puno moralne snage. Kad se sve stišalo, general Aleksandar Vasiljević nas je poveo da vidimo kako izgleda sudnica. To je bilo sve razbijeno! Staklo je bilo rasuto u komadićima, posvuda kamenje, pisaća mašina potpuno razbijena... Danas vjerujem da je upravo taj pritisak ljudi utjecao na presudu da nas se pusti. Ma oni su pokušali izvesti predstavu zastrašivanja, htjeli su poniziti hrvatski narod, pokazati kako su toliko moćni da nam mogu suditi usred Hrvatske. Inače bi nas odveli u Sarajevo, Beograd, negdje dalje - uvjeren je Dečak.

Iako je zgradu čuvao kordon niških specijalaca i situacija je bila na rubu totalnog sukoba, građani su se poslijepodne u miru razišli. Njih su zatim odveli golobradi ročnici JNA, a koljena su im cijelo vrijeme klecala.

- To su bili dečkići, unezvjerenih pogleda, drhtali su. Bojali su se više nego mi. Obični ročnici. Vojno tužiteljstvo se žalilo, ali smo konačno 20. svibnja pušteni na slobodu - zaključio je svoje prisjećanje Dečak, ističući da bi danas napravio to isto.

Vinko Belobrk je u kolovozu te 1991. godine mučki ubijen u zapadnoj Slavoniji, dok su Antun Habijanac, Vlado Šabarić i Franjo Kovač u mirovini. Ni Dečak, a niti inicijatori povijesnog prosvjeda, Jure Ivančić i Nediljko Matić, tadašnji članovi Izvršnog odbora središnjice HDZ, ne znaju gdje su, niti s njima kontaktiraju. Kažu da su se svi davno povukli iz politike i ne žele biti u javnosti. Matić priznaje da se uplašio kad je vidio koliko je ljudi došlo.

- Ivančić i ja smo preko faksa i medija ljude pozvali na prosvjed, ali kad smo vidjeli tu rijeku ljudi koja se počela slijevati sa Zrinjevca, zelenog vala, Esplanade, ma odasvuda, nismo vjerovali. U strahu da to ne izmakne kontroli, doveli smo tadašnjeg gradonačelnika Borisa Buzančića i naručili orkestar da svira na Zrinjevcu, samo da bi privukli ljude i maknuli ih ispred zgrade suda. Bacalo se kamenje, krumpiri, jaja. Mene je potpuno poprskalo jaje koje se odbilo od stabla. Tada nismo imali pojma da su tamo specijalci iz Niša, ali ljude više ništa nije moglo zaustaviti - prisjetio se Matić.

Miroslav Lazanski pisao je o događaju u svojoj knjizi 'Jutarnja patrola'.