HRABRI KRONIČAR BALKANSKOG PODZEMLJA 'Perković i Mustač nisu odgovorni za ubojstvo Đurekovića!'

Dva desetljeća nakon što su se na srpskome tržištu pojavili knjiga “Vidimo se u čitulji” i, usporedo, jednako nazvan dokumentarni film iz radionice mlađanoga novinarskog dvojca Vojislava Tufegdžića i Aleksandra Kneževića, ovoga proljeća izašlo je novo, značajno izmijenjeno i prošireno izdanje s nadopunjenim nazivom: “Vidimo se u čitulji 20 godina poslije”. Za razliku od onodobnoga izdanja, sada se kao pisac potpisuje samo Tufegdžić, odnedavna zamjenik glavnoga urednika srpskoga izdanja najčitanijega svjetskog političkog magazina, američkoga Newsweeka. Druga koautorska polovica najtemeljitije ikada opisanih opasnih kronika o beogradskome podzemlju - zločinačkim organizacijama koje su se ispilile, osnažile i potom, iskesivši zube, postale strah i trepet ne samo običnim, takozvanim malim ljudima nego i najvišim državnim dužnosnicima i gospodarstvenicima - Knežević, daroviti novinar vanjskopolitičke rubrike najstarijega balkanskog dnevnog lista, Politike, prije desetak ljeta se zamonašio i sada je u mantiji božjega sluge u nekome od brojnih manastira.

Odlazak među monahe

Za nedavne promocije vaše knjige čuo sam od novinarskih kolega da se Knežević odmetnuo među svećenike, potjeran strahom od opakih prijetnji kriminalaca da će ga smaknuti zbog načina kojim ste ih opisali u knjizi i na filmu?

- Ništa od toga ne stoji. Acin odlazak među monahe prihvatio sam kao njegov dragovoljni životni izbor.

A jesu li vama prijetili?

- Ni približno kao što su neki očekivali, a napose moji ukućani. Kao što me vidite, živ sam i zdrav. I hodam bez tjelohranitelja.

Jako dobro ste poznavali sugovornike koji su balansirali između zakona i bezakonja, između života i smrti. Iznenadilo me koliko su vam se otvorili i bez ustezanja govorili pred vama o svojim zlodjelima, ubojstvima, otmicama, pljačkama, ucjenama, reketarenju... Kako vam je uspjelo da im se uvučete pod kožu i pridobijete povjerenje kad se zna koliko su zakopčani i nepovjerljivi?

- U priču sam ušao drugačije od ostalih novinara. Budući da sam iz istoga beogradskog kraja, Voždovca, iz kojeg su potekli kriminalci prvoga od svih beogradskih mafijaških klanova - voždovačkoga, odrastao sam u njihovu okruženju, posao mi je bio olakšan. Ali postavljao sam se s otklonom. Nisam prihvaćao njihove pozive za ručak ili večeru, uvjetovao sam da ja plaćam piće, pušio sam svoje cigarete, a odbijao sam i kad bi mi kriminalci pokušavali ponuditi i najmanju uslugu. Jednom su mi ispod čaše ostavili novčanicu od tisuću njemačkih maraka, što je u danima sankcija u Srbiji bila nezamisliva svota od koje se zamuti pred očima. Hladno sam ih upozorio da uzmu svoj novac. Mislim da sam ih time kupio. Jednako kao kriminalcima, prilazio sam i policajcima, od kojih je s početka bilo još teže iscijediti i najbenigniji detalj.

S kime ste počeli?

- Ključ kojim sam otključao bravu bio je Boris Petkov, okrivljen i osuđen zbog smaknuća surovoga kriminalca Ranka Rubežića u diskoteci Nana, bilo je to prvo spektakularno ubojstvo u Beogradu. Dugo sam ga vijao i nagovarao dok sam ga napokon privolio da se otvori. Zbog Rubežića, o kojem je uporno nijekao da mu je on došao glave, i ostalih nedjela, Petkov je odrobijao devet godina. Ubrzo nakon izlaska bio je ranjen od nepoznatoga atentatora, ali je nadjačao rane. Povukao se iz dotadašnjega života i postao menadžer poznatoga pjevača narodnjaka. I dok nekolicina likova iz knjige i filma nije doživjela da ih pročita i vidi, jer su bili likvidirani u obračunima, Boris je umro koncem 2002., kako se pričalo od predoziranja kokainom, u 46. godini - otpovrne Tufegdžić, pričem se vraća u rano poraće 1995.: - Mada je naš dokumentrac bio snimljen u produkciji beogradske televizije B 92, prvi su ga prikazali na zagrebačkom HRT-u. Mislim da nam je to široko otvorilo vrata u inozemstvu, pozvali su nas na više značajnih festivala, s kojih je ‘Vidimo se u čitulji’ pokupio niz vrijednih nagrada. Uz moje mišljenje kako knjiga i film manje kazuju o kriminalcima, a više o srpskome društvu.

Titova suglasnost

U širokoj lepezi imena spomentih u ‘Čitulji’ su i neka nadasve zanimljiva hrvatskome čitateljstvu, poput: Stjepana Đurekovića, Željka Ražnatovića Arkana, Đorđa Božovića Giške, Milorada Ulemeka Legije te političara Zorana Đinđića i Čede Jovanovića...

- Upravo u Münchenu sude Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču. Komandnu odgovornost, kako je uvriježeno reći, za Đurekovićev brutalni kraj, ne snose ti vrsni hrvatski obavještajci, nego predsjednik Josip Broz Tito i njegov ondašnji najbliži suradnik Stane Dolanc. Takva akcija se ne bi mogla zamisliti bez njihove suglasnosti. Najugledniji beogradski policajci, s kojima sam pričao o Perkoviću i Mustaču, nemaju riječi kojima bi nahvalili njihovu sjajnu profesionalnost. O Mustaču su mi, primjerice, rekli da će njemačkim istražiteljima jedino odgovoriti na pitanje: ‘Koje je vaše ime i prezime?’ I ništa više.

Zašto je 29. srpnja 1983. ubijen Đureković?

- Najprije stoga što je odao postojanje vojnoga podzemnog uzletišta Željava kod Bihaća, koje je bilo najveća tajna prošle države, a čija je izgradnja stajala više od dvadeset milijardi američkih dolara. Zato su ga morali srušiti pa je tako u vjetar bio bačen strahovit novac. Povrh toga Đurekoviću su stavljali na dušu da je u svojim knjigama tiskanim u emigraciji ogadio ondašnje jugoslavensko društveno uređenje i otkrio pikanterije o navodnoj Titovoj ljubavnoj prošlosti. Po nepotvrđenim glasovima, Đureković je iz zagrebačke Ine, gdje je bio jedan od vodećih dužnosnika, odnio veći novac, dok sam od nekih policajaca čuo gotovo nevjerojatni podatak da je bio poslan u München kao suradnik Državne sigurnosti.

Pa koja je onda bila Perkovićeva i Mustačeva uloga u ubojstvu Stjepana Đurekovića?

- To što su, kako ih tereti optužba, po nalogu s najvišega mjesta organizirali ekipu koja će ukloniti Đurekovića.

Tko su bili glavni operativci?

- Po mojim spoznajama glava je bio Đorđe Božović Giška, u to vrijeme poznatiji i daleko uvaženiji u kriminalnome miljeu i od Željka Ražnatovića Arkana, koji je također bio među sudionicima. Tu se, po meni nenadano, našao i Dragan Malešević Tapi, jedan od beogradskih pomodarskih slikara. Ključ tiskare, u mjestašcu Wolvarthausen, 26 kilometra od Münchena, u kojoj je ubojica dočekao Đurekovića i dokrajčio ga, dao je Hrvat Krunoslav Prates, koji je zbog toga u Njemačkoj osuđen na doživotni zatvor. Kao logistička potpora iz Beograda je djelovao agent Državne sigurnosti Božidar Spasić koji je poslije umirovljenja otvorio detektivsku agenciju i slučaj Đureković opisao u svojoj knjizi sjećanja ‘Lasica koja govori’. Da je država skrivala detalje o ubojstvu, govore mi riječi koje mi je izrekao važni operativac SDS-a: - Nijednoga iz Operacije Dunav, kako smo zvali plan o Đurekoviću, ne smijem spomenuti, osim Giške, koji je, na žalost mrtav, i Stane Dolanca, koji nam je čestitao poslije završene akcije. No, od njih je danas jedini živ vozač koji je odvezao ubojice nakon završena posla.

Kako je skončao Giška

Najzagonetnije od svega jest: kako je skončao Giška, koji je, kako se čulo, odsjekao ruku mrtvome Đurekoviću i ponio je Dolancu kao krunski dokaz. Nakon što se nepomirljivo sukobio i rastao s Arkanom, preobratio se u fanatičnoga srpskog nacionalista...

- Pristupio je Srpskome pokretu obnove, onda snažnoj stranci Vuka Draškovića i kao zapovjednik poveo dragovoljce iz Srpske garde na bojišnicu u Lici. Tamo je i ubijen 15. rujna 1991., a jedini koji su svjedočili Giškinoj pogibiji je nekoliko gardista, ali oni šute kao zaliveni. Njegova mati nije pristala da bude izvedena obdukcija, tako da se najviše govori o tome da je bio ubijen s leđa sa srpske strane. Giškina mati je uvjerena kako joj je sina ubila država.

Treći metak za Đinđića

Podsjetimo se i dvojice političara koje godinama povezuju sa srpskom mafijom. Premijer Zoran Đinđić pao je 12. ožujka 2003. kao žrtva snajperskih metaka što ih je ispalio Zvezdan Jovanović, pripadnik Zelenih beretki kojima je zapovijedao Milorad Ulemek Legija, nekoć miljenik istaknutih političara, od Miloševića pa naniže. Legija je osuđen na maksimalnu kaznu od 40 godina, a isto je dobio i Jovanović, koji je ciljao s prozora napuštenoga stana u ulici admirala Geprata, upravo dok je Đinđić izlazio iz kola, usmrtivši ga pred sporednim ulazom u kabinet...

- Iako je sud nakon iskaza svjedoka i autoritativnih analiza svjetski najuglednijih balističara nepobitno ustvrdio da je Zoran Đinđić bio pogođen s dva metka, njegovi tjelesni čuvari sada izvlače naivnu teoriju i o trećem metku. Knjigu naslovljenu ‘Treći metak’ objavio je Đinđićev prvi tjelohranitelj Milan Veruović. Na kraju je došlo do paradoksa koji baca sjenku na ovaj atentat. Mukn Veruović je postavljen za šefa osiguranja u konzulatu u Strasbourgu, a njegov brat poslan je u ambasadu u Lisabon. Aleksandar Bjelić, čiji su iskazi tijekom isljedbe i suđenja bile više nego oprečne, neshvatljivo je napredovao postavši menedžer u Skupštini grada, da potom bude uhićen zbog novčanih zloraba.

Kakvo je vaše mišljenje o Čedi Jovanoviću?

- Što se tiče Čede, on je kao najmlađi političar u najužoj srpskoj vrhuški, kao dečko koji obećava, bio zadužen da održava vezu s kriminalcima. Pogriješio je što se s njima upustio u prisniji odnos, ali to nije činio iz loše namjere. Doživio je da od veoma moćne osobe i neskrivena miljenika Zapada sklizne do toga da je njegova Liberalno-demokratska partija izgubila parlamentarni status, a on biva sve više marginaliziran.