DIJAGNOZA KARCINOM

Heroji iz Petrove: Pacijenti im dolaze poslije ponoći. Samo tako stignu im spasiti život

ZAGREB - Svake godine u Hrvatskoj od raka oboli više od 20 tisuća osoba, a njih najmanje 10.000 treba proći zračenje na jednom od 11 linearnih akceleratora, koliko ih trenutačno ima u pet Kliničkih bolničkih centara u Hrvatskoj. Aparati za zračenje su stari u prosjeku deset godina, ima i starijih od 15 godina, a nakon osam godina već bi trebali biti otpisani.

Često se kvare. Na splitskoj onkologiji, gdje je bio linearni akcelerator star 13 godina i koji godišnje odradi 37.500 zračenja, znalo se dogoditi da se aparat pokvari i dok je pacijent na zračenju. Iako je u tijeku nabavka novih devet aparata, trenutačna je situacija takva da pacijenti čekaju po pet mjeseci na početak zračenja.

Nijedan aparat za zračenje nema listu čekanja kraću od mjesec dana, KBC Zagreb i Osijek naručuju za rujan, Rijeka za listopad. Najdulje se čeka u KBC Splitu i zagrebačkoj KBC Sestre Milosrdnice - čak 120 dana. Za neke oboljele to može značiti i smrt.

Dalmaciji jedan stroj

Ako čekaju tri mjeseca, to je oko 7000 ljudi, bolest je strašna, rak je drugi uzrok smrtnosti Hrvata. Svaki dan od raka umre 37 bolesnih. Godišnje više od 13.000. Pravodobno liječenje daje izglede životu. Ali samo onome tko ga dočeka.

Jedna je gospođa na zračenje naručena za siječanj 2012., a 17-godišnji dečko s non-Hodgkinovim limfomom na zračenje je naručen za ožujak 2012.! Hoće li oni to doživjeti?

U Klinici za tumore Zagreb nalaze se tri linearna akceleratora, dva u riječkom KBC-u, dva na Rebru, isto toliko u Petrovoj bolnici te po jedan u Splitu i Osijeku. Kako je u cijeloj Dalmaciji na raspolaganju samo jedan aparat za zračenje, pacijenti se upućuju na druge centre, pri čemu se i u Splitu i u Zagrebu stvaraju liste čekanja. Aparati uglavnom rade do 21 sat.

Ali od 11 aparata za zračenje u Hrvatskoj, samo jedan radi non-stop. Ono što onkološki pacijenti neće dobiti nigdje u Europi, a vjerojatno niti nigdje na svijetu, dobit će u zagrebačkoj Petrovoj bolnici. Tamo se dolazi na zračenje u 23 sata, ponoć, jedan, dva ili čak tri sata ujutro!

I samo na toj Klinici, koja je dio KBC-a Zagreb, postoji čovjek koji na novom aparatu za zračenje, jednom od devet koji se nabavljaju, zna raditi apsolutno sve. Ono što tamo vanjski promatrač zatekne, nikad ne zaboravi.

Onkološki odjel Klinike za ženske bolesti i porode u Petrovoj nalazi se iza glavne zgrade. Od osam sati navečer u krugu bolnice nema nikoga. Ali malim putem uz glavnu portu, pored dvorišne ograde, u to vrijeme počinju pristizati grupe ljudi. Polako se uspinju prema plavoj zgradi. Neki su sami, neki dođu pješice, neki taksijem, neke vozi netko iz obitelji, muž, brat, kći... Neki dolaze očajni, a dio njih se šali, smije. Svi oni imaju rak. I propisanih mjesec dana zračenja. Svaki dan, osim vikenda i praznika. Na tu su terapiju čekali neki 15 dana, a neki i pet mjeseci.

- Ja sam tek na početku, danas mi je drugi dan - kaže mi gospođa u čekaonici. Do nje se dođe nakon dugog hodnika. Na ulazu piše: Oprez, opasnost od zračenja.

‘Mi smo borci’

U čekaonici sjedi pet, šest pacijenata.

- Jel’ vas boli što? Kako se osjećate? - pitam.

- Ništa to ne boli. Uđete unutra, skinete se, legnete na aparat. Namjeste zračenje na tri, četiri minute i gotovo. Kao na solariju. I tako svaki dan. Brojim unutra. Kada počne zračenje, ja počnem brojiti. Sinoć sam nabrojala do 65, pretprošli put do 82 i onda sam stala - odgovori mi stiščući ručnik u ruci. Svi pacijenti donesu svoj ručnik. Na njega legnu na hladnoj površini velikog aparata za zračenje.

- Meni je bilo mučno nakon šeste radioterapije, ali me nije boljelo ništa - dometne druga.

U kutu mlada djevojka s maramom na glavi. Gleda u pod. Nitko je još nije utješio. Trideset joj je godina, kaže mi.

- Nije to ništa strašno, ima i gorih stvari. Mi smo borci, treba o tome pričati, može se dogoditi svakome. Evo, u mojoj obitelji nitko nije imao rak, ja sam ga dobila, otkrili su mi na mamografiji. Imam dvije kćeri - kaže gospođa i prođe rukom kroz kratku “jež” frizuru. Kosa joj je opet počela rasti nakon što ju je zbog kemoterapije u potpunosti izgubila.

- Ma, prevruće je za periku. Ne nosim ja to. Ali kupila sam je. Sin mi se ženio, samo sam je tada stavila - odmahne rukom.

- A, ja je nosim, ne želim da se zna. Nisam rekla svima u obitelji, pola ih još ne zna - kaže jedna druga.

- Gospodična, jel’ ste vi pregledali svoje cice? - pita me - Nemojte se igrati s tim, ja sam sve svoje na poslu potjerala na ultrazvuk.

Gluho doba noći

Što im je najteže, kako se nose s teškom dijagnozom? “Ubija” li ih čekanje? Dobiju li psihološku pomoć?

- Ma ne, to treba prihvatiti i krenuti dalje. Liječimo se, nadamo se. Vidite, nije nam teško dolaziti ni u pola noći u Petrovu na zračenje. Pola puta smo već prošli. Operirane smo, primale kemoterapiju, a evo, dočekale smo i zračenje - kažu mi uglas.

U to gluho doba noći, većina je pacijentica koje liječe dojku. Ali ima pacijenata i s drugom vrstom raka.

- Do 14, 15 sati su ginekološke bolničke pacijentice, a od 15 do navečer u Petrovu dolaze pacijenti sa svim vrstama raka i iz svih drugih bolnica, i krajeva Hrvatske - upućuje me Velimir Karadža, glavni inženjer medicinske radiologije KBC-a Zagreb. On je taj koji o linearnom akceleratoru zna apsolutno sve.

Pacijentica iz Pule kreće autobusom svaki dan oko 17 sati i u 22 je na terapiji, pa natrag za Pulu. Ima ih iz Slavonije, Zagorja, Dalmacije...

Zašto? Rade li i drugi ovoliko? Tim u Petrovoj u “noćnoj smjeni”, koja zapravo počinje u 14 sati poslijepodne i protegne se do kasno iza ponoći, odmahuje glavom.

- To vam je prokletstvo KBC-a. Zagrebački KBC najveća je bolnica u Hrvatskoj. Kroz nju dnevno prođe na tisuće pacijenata, obavi se stotine tisuća pregleda. Nama je naš profesor ( prof. dr. Stjepko Pleština, predstojnik Klinike za onkologiju nap. a.), kada smo se svi pitali kako ćemo naručivati pacijente tako kasno, rekao: “Pa, ako zatvorimo odjel u 21 sat, imat ćemo duge liste čekanja kao u Splitu” - kaže V. Karadža. I tako su oni jedini koji rade u sitne sate, ujutro od sedam. Pokazuje mi listu naručenih za zračenje. Samo u poslijepodnevnoj smjeni u četvrtak ih je u Petrovoj bilo naručeno 69 na jednom aparatu, 52 na drugom.

- Došla nam je jedna pacijentica, ona koja je u drugoj bolnici naručena za zračenje u siječnju 2012. Što smo mogli, primili smo je - kaže.

U Petrovoj rade dva aparata. Jedan je stariji (Mevatron), on radi 24 sata na dan. Drugi je najnoviji, vrijedan 40 milijuna kuna, Siemensov Oncor, kakve većinom Ministarstvo zdravstva nabavlja trenutačno za ostale onkološke centre. Njega i pacijenti i zaposlenici zovu Onur, prema popularnom liku iz turske sapunice “1001 noć”.

On radi do 21 sat. Na tim novim aparatima može se ozračiti manje pacijenata. Liste čekanja se neće zato smanjiti niti kupnjom najsuvremenije opreme, kakva je ova. No, možda neki od oldtimera, starih 15 godina, još i odradi gro pacijanata. Pet će ih biti razmontirano. Ostali će raditi. Pa, dokle potraju...

- E, to je, vidite, moralna dvojba. Imate najsuvremniji uređaj i on ima genijalne mogućnosti liječenja. Na njemu se radi takozvana konformalna radioterapija, i zato na njega idu pacijenti kod kojih se radi sofisticiranije zračenje, da ne uništava i druge organe. Primjerice, imate rak dojke i zračenje je usmjereno bočno, prođe dojku i izađe van. Niste uništili okolno tkivo. A kad imate pacijenta s tumorom mozga, zračite glavu, napadate tumor, a iza živac oka. Uz zračenje na “Onuru”, taj pacijent neće ostati slijep. Zašto raditi polovično da odradimo više pacijenata, ako svakom možemo dati najkvalitetnije. Na starom aparatu odradimo 40 pacijenata, ali radimo i 60, a na novom maksimalno 25 - objašnjava mi V. Karadža i dodaje: Pazite, govorimo o aparatu koji ima 18 megaelektronvolti (MeV), a stari imaju 6 MeV-a. Širi ruke, staje uza zid. Toliko je u sobi s “Onurom” širok zid da zaustavi zračenje.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 06:16