ARHITEKT PROŠIRENJA EU

Günter Verheugen: Kasnite u EU jer ste žrtva nepoštenja

Još 1999. htio sam Hrvatsku u skupini država u procesu proširenja, ali za to sam dobio potporu samo od Austrije. Britanci, Francuzi i Nordijci bili su apsolutno protiv.
 SIPA

Günter Verheugen otišao je s položaja povjerenika Europske Unije nakon što je u Europskoj komisiji proveo punih deset godina, u prvom mandatu kao povjerenik za proširenje u komisiji Romana Prodija, a u drugom u komisiji Josea Manuela Barrosa zadužen za industriju. U oba mandata bio je i potpredsjednik Europske komisije. Ostat će zapamćen kao arhitekt velikog proširenja EU jer je vodio proces ulaska 12 novih članica , deset istočnoeuropskih, u EU.

Verheugen se oduvijek zauzimao za to da i Hrvatska uđe u EU i još uvijek smatra da je ona bila žrtva nepoštenog odnosa i promjene filozofije proširenja Europske Unije. U oproštajnom razgovoru za Jutarnji list, otvorenije nego ikada prije, Verheugen iznosi neke poznate i nepoznate pojedinosti koje su utjecale na hrvatsko kašnjenje na putu prema članstvu u EU.

Doprinos Rumunja i Bugara

U sužbenim procjenama Europske Unije proširenje je ocijenjeno kao neupitni uspjeh. Vi ste bili zaduženi za vođenje tog procesa u ključnom razdoblju između 1999. i 2004. godine. Vidite li sada nešto što je EU tada mogao napraviti, a nije i koje su pouke izvučene iz tog proširenja?

- Možda vam zvuči pomalo hipokritski, ali moram priznati da ne mislim da smo napravili neke velike pogreške. Sve što smo bili zacrtali ostvareno je. Proces je bio zamišljen kao pomoć razvoju demokracije, stabilnosti Europe i gospodarskog napretka nakon pada željezne zavjese. Promjene nabolje sada su nepovratni proces. Moja je strateška odluka bila da pregovaramo sa 12 država u isto vrijeme. Mnogi nisu vjerovali da je to moguće, ali pokazalo se da je time stvoren potreban pritisak.

Problematičan ostao jedino Cipar. No u tom slučaju nismo imali druge mogućnosti jer Grčka ne bi ratificirala bilo koji pristupni ugovor ako Cipar ne bi bio dio prve skupine koja ulazi u EU. Također, nismo htjeli Turskoj dati pravo da odlučuje o proširenju EU. Deset godina poslije neki smatraju da je počinjena pogreška i u slučaju prijema Rumunjske i Bugarske. Moramo se međutim sjetiti da je poziv tim državama za početak pregovora o članstvu upućen 1999. i to je bila geopolitička strateška odluka. Bilo je to zbog rata na Kosovu. Stabilnost u tom dijelu Europe bila je naša briga broj jedan. Danas mnogi nisu toga svjesni, ali Bugarska i Rumunjska odigrale su ključnu ulogu u našim naporima da postignemo stabilnost u tom osjetljivom dijelu Europe.





Mislite na to što nisu dopustili ruskim avionima da koriste njihov zračni prostor za odlazak na Kosovu?

- Točno. Ono što smo od njih očekivali u potpunosti su ispunili. Ne usudim se ni pomisliti kakva bi situacija bila u tom dijelu Europe da se tim državama nije dala perspektiva članstva u EU. Također, pozvali smo ih i jer su drukčiji; njihova je komunistička prošlost bila najcrnja moguća. Znali smo da zbog te prošlosti postoji drukčija politička kultura, a politička kultura nije bila poglavlje u pregovorima. Ceausescu je bio najgori diktator, a Todor Živkov u Bugarskoj nije bio puno bolji.

Te države bile su uništene ne samo ekonomski već i mentalno. Zato smo ondje vidjeli i problem napuštene djece, što primjerice nije bio slučaj u Poljskoj ili Češkoj. Sada vidimo da su te dvije države ostvarile veliki napredak u odnosu na ono što su bile. Demokracija se tamo ne bi razvijala da su ostale izvan članstva EU.

Stare političke predrasude

Proširenje, međutim, nije popularno, pogotovo u Njemačkoj. Političari se boje previše govoriti jer gube glasove. Zašto?

- Nije uvijek bilo tako. U svibnju 2005., godinu dana nakon proširenja, sve su ankete pokazale da je proširenje vrlo popularno. Nakon toga se nešto dogodilo, nešto što nema veze s proširenjem. Europski ustav je odbačen na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj i političari su tražili dežurnog krivca za to, spominjući proširenje i Tursku. Kako su imali određenu potporu i unutar Komisije, tako je stvorena i nova filozofija o proširenju: da ne treba žuriti, da proširenje mora biti manje vidljivo, primjena kriterija stroža i tako dalje.

Iako se crni scenariji o masovnim emigracijama, gubljenju radnih mjesta i porastu nasilja u našim gadovima nisu ostvarili, političari su svejedno izgubili hrabrost da se suprotstave populističkim stavovima. Tako je momentum za daljnje proširenje izgubljen i Komisija se tome nije suprotstavila. Politika je bila malo ‘usporiti’ proširenje. To više nije bilo prioritet. Zato i nisam iznenađen što ništa u proteklih pet godina nije postignuto. Ako se za nešto ne borite, onda to možete zaboraviti. Političari moraju imati hrabrosti objasniti građanima, a ne skrivati se iza ispitivanja javnosti. Morate znati što javnost misli, ali morate se i boriti da je u nešto uvjerite.

Dok Hrvatska još nije bila ni kandidat, vi ste 1999. govorili da je spremnija od mnogih drugih kandidata za priključenje u EU. Zašto je zakasnila na putu prema EU?

- Hrvatska kasni jer je to država prema kojoj se nije pošteno postupalo. Ja sam Hrvatsku htio još kao dio skupine iz 1999. Prvi moj pokušaj u vezi s tim bio je još dok sam bio njemački ministar za europska pitanja, ali dobio sam jedino potporu od Austrije. Tome su se jako protivile Velika Britanija, Francuska i nordijske zemlje. Postojalo je određeno negativno političko naslijeđe prema Hrvatskoj. Staro političko razmišljanje da su Hrvati saveznici Njemačke, a Srbi saveznici Britanaca i Francuza. Bilo je i smiješnih situacija; kad god bih spominjao Zagreb, Britanci i Francuzi rekli bi - Beograd.

Je li se to nastavilo i tijekom 1999., kada su te iste države vodile kampanju bombardiranja Srbije?

- U načelu, da. Sljedeći problem za Hrvatsku bio je to što je EU slijedio ocjenu Carle Del Ponte, glavne tužiteljice Haaškog suda za ratne zločine. Njezina ocjena bila je ključna da bi se ustanovilo surađuje li neka država dovoljno sa sudom ili pak ne surađuje. Od Del Ponte sam 2004. dobio potvrdu da Hrvatska u potpunosti surađuje.

Što se nakon toga dogodilo?

- Poslije je ona povukla tu potvrdu zbog meni nepoznatih razloga. Ono što znam je da je jedna važna država članica EU bila protiv početka pristupnih pregovora s Hrvatskom, navodeći da ne surađuje dovoljno s Haaškim sudom i da hrvatske vlasti podržavaju generala Antu Gotovinu. Zagovornici toga navodili su da za tu tvrdnju imaju dokaze svojih obavještajnih službi, da je jasno da je mreža koja je podržavala Gotovinu imala potporu Vlade, no te dokaze nisu bili spremni podijeliti sa mnom. Međutim, neke druge države članice EU dobile su te podatke. Kasnije je bilo očito da su ti dokazi neuvjerljivi. Sugerirao sam toj državi da se ispriča Hrvatskoj, ali to nije učinila. Zato Hrvatska toliko kasni. Mogu jedino reći da to nije bilo pošteno i da je Hrvatska prva žrtva nove filozofije proširenja o kojoj sam prije govorio.





Neshvaćanje integracija

Te argumente Velike Britanije ni jedna druga država, Njemačka ili neka druga, nije preispitala i dovodila u pitanja?

- Ne, naprotiv. Sada mogu to reći jer se dokazalo da prigovori nisu bilo opravdani. Njemački kancelar Gerhard Schröder, koji me uvijek podržavao, mi je rekao: ‘Prijatelju moj, u ovom slučaju te ne mogu podržati. Vidio sam dokaze i moram reći da su uvjerljivi. Hrvatska Vlada ti laže.’ To je ono što mi je Schröder rekao. Bio je obmanut. Hrvatska je tako propustila najbolji trenutak za otvaranje pregovora i kao zakasnjeli kandidat žrtva je novog raspoloženja u Europi da proces proširenja treba usporiti. Proces je sada mnogo više tehnički u odnosu na politički karakter kad sam ga ja vodio.

Koji su još razlozi kašnjenja Hrvatske?

- Osim svega što sam do sada rekao, treba spomenuti i glupi problem sa Slovenijom. Ne mogu to razumjeti, i nipošto ne podržavam ponašanje ni Slovenije ni Hrvatske. Dvije države koje same nisu u stanju riješiti takav problem ne razumiju u potpunosti smisao europskih integracija.

Uzimajući sve to u obzir, hoće li se hrvatski cilj - članstvo u EU 2012. - ostvariti?

- Napokon da. Kasno, ali ostvarit će se.

Signali za Beograd

Ali Njemačka, uključujući i kancelarku Angelu Merkel, ne želi se obvezati ni na taj rok?

- Nije uloga jedne države članice postaviti datume i rokove. To je dužnost Europske komisije i jasno mi je zašto Merkel ne želi javno davati takva obećanja. Hrvatska je jako bliska njemačkim konzervativcima i, bez obzira na to tko je na vlasti u Hrvatskoj, socijaldemokrati ili netko drugi, njemački konzervativci gaje velike simpatije za Hrvatsku. Ljudi iz CDU-a, kad god kažu da treba biti ‘pažljiv s proširenjem’, uvijek naglase: ‘osim u slučaju Hrvatske’. Zato neće biti problema s Njemačkom kada Komisija zaključi kako su stvoreni uvjeti da Hrvatska postane članica. Ali određene godine već su izgubljene.

Okrenimo se neki drugim državama regije. Mislite li da Srbija može postati članicom EU a da ne prizna neovisnost Kosova?

- Vrlo leško. Kada smo državama zapadnog Balkana dali perspektivu članstva u EU, bila je to geopolitička strateška odluka jer nitko ne vjeruje da bi EU imao velike ekonomske koristi od toga. Dio dogovora iz Kölna 1999. bio je ovakav: ‘Vi imate perspektivu članstva u EU, ali morate provesti reforme u svojim zemljama, razviti demokraciju i održavati dobre odnose sa susjedima’. Kao što znamo, ni jedna strana nije do kraja ispunila taj dogovor.

Neke države regije, poput Makedonije, su bliže, a neke dalje. Neke poput Srbije čine početni napredak nakon određenog razdoblja bez ikakvog pomaka. Ali ja sam optimista i u vezi sa Srbijom, ona je europski orijentirana. EU Srbiji mora poslati jasnije i snažnije signale da je dobrodošla. Taj signal dosad nije bio dovoljno jasan i snažan. Uvjeti su onda jasni. Ne možete postati dijelom EU ako imate problema sa susjedima. Konflikti sa susjedima se moraju riješiti. Osobnom vjerujem kako je jedini put da jedna država regije riješi te sukobe upravo perspektiva članstva u EU. Ali poruka mora biti jasna: ako se konflikti sa susjedima ne riješe, ne možete postati članicom Europske Unije.

Sukob zbog imena

Kako se od Srbije može očekivati da prizna Kosovo ako pet država EU još uvijek to nije učinilo?

- To je točno i to je opravdan argument. Prvi korak u razvoju vanjske politike EU je osigurati da ona govori jednim glasom. Sada imamo Lisabonski ugovor i jedan od razloga zašto smo ga trebali je upravo to što nam on omogućuje da govorimo jednoglasno. Znatiželjan sam što će se dogoditi. Mislim i da sljedeći povjerenik za proširenje želi biti aktivniji, igrati aktivniju ulogu u procesu proširenja. On je jasno dao do znanja da ne želi biti samo ‘zapisničar’ ili ‘knjigovođa’, već netko tko će voditi proces.

U Srbiji neki političari misle da, ako je Cipar mogao biti u EU, onda će moći i Srbija a da prije toga ne prizna Kosovo?

- Sukob na Cipru je zamrznuti konflikt i ne možete ga usporediti s onima na Balkanu. Ni Turska neće ući u EU ako ne prizna Cipar. To bi bila prikladna usporedba sa Srbijom.

Hoće li se Srbiji onda reći da joj je uvjet za ulazak u EU priznanje Kosova?

- Toliko smo daleko od početka pristupnih pregovora sa Srbijom da nema smisla sada govoriti u mjerilima i kriterijima. Ono što treba učiniti jest reći Srbiji da nije isključena iz procesa i da ima dobru priliku ući u EU. Što poruka EU bude snažnija, to će reakcija Srbije biti pozitivnija.

Treba li se EU uključiti u rješavanju sukoba zbog imena Makedonije?

- Mislim da treba. Tko će drugi ako ne EU. To je sukob u Europi koji ne možete objasniti razumnim ljudima. Doista se nadam da će grčka vlada, koja je posve zaokupljena rješavanjem financijske krize, imati pomirljiviji stav po tom pitanju. Znam premijera Papandreoua vrlo dobro i on je mnogo pomogao u prijašnjem proširenju. Nadam se kako će se rješenje pronaći i nemam ni najmanje razumijevanja za način na koji je Grčka iskoristila to pitanje za blokadu proširenja.

Sarkozy protiv Turaka

Grčka vlada s druge strane izlazi s idejom da sve države Balkana uđu u EU 2014. godine. Je li to moguće?

- To nije realno. Naprosto nije moguće. Vi možete imati svoje političke vizije, naravno, ali to bi bilo posve nerealno. Znate, isto se dogodilo u devedesetim kada su njemački kancelar Helmut Kohl i francuski predsjednik Jacques Chirac obećavali Poljacima da će ući u EU 2000. godine. Uz mnogo napora to se dogodilo 2004. To uvijek ovisi o napretku.

Što mislite o Turskoj i njezinu statusu?

- To je začarani krug. Napredak u Turskoj je spor, a onda predsjednik Sarkozy i kancelarka Merkel govore Turcima da nisu dobrodošli. Kako onda možete očekivati od njih da provedu temeljite promjene. Od EU dobivaju različite signale i onda se govori da je to razlog za sporost procesa. Zatim se navodi da je proces usporen jer nema dovoljno potpore. Trebamo sami odlučiti što želimo s Turskom. Mislim da ta zemlja ima važnu stratešku ulogu u Europi i da je puno postigla. Postoji izravna veza u procesu proširenja između jasne perspektive članstva i ispunjavanja kriterija. Argumenti da Turska nije kršćanska nisu vrijedni spomena jer Europa se temelji na vrijednostima, a ne na religiji. A te vrijednosti dijeli i islam. To nisu samo europske nego i univerzalne vrijednosti kao što je vladavina ljudska prava.

Podržavate li Islanda?

- Drago mi je što je Island predao aplikaciju. Vjerujem da to može utjecati i na Norvešku ako ostane jedina nordijska država izvan EU. Možda promijeni stav i obnovi želju da uđe u EU.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. rujan 2024 06:17