Krajem osamdesetih, bivša manekenka Melinda Ledbetter, još uvijek vrlo atraktivna plavuša, bila je razmjerno uspješna prodavačica automobila. U njezin dućan navratio je muškarac čudna ponašanja, introvertan, suzdržan, odjeven u casual košulju kratkih rukava i traperice, rekao je da bi rado kupio cadillac, ona mu je ponudila model koji mu se činio zanimljivim, zamolio je da sjednu unutra i ostanu tamo neko vrijeme šuteći. Uokolo njih muvao se neki tip, nju je zanimalo tko je to, a kupac je - opet nesigurnim glasom - objasnio da je to njegov tjelohranitelj. Zbunilo ju je da nekom takvom treba pratilac, pitala ga je kako mu je ime, a on je odgovorio - Brian Wilson. Nije joj to previše značilo, ali je on pojasnio: “Znate, Brian Wilson iz grupe The Beach Boys”. Bila je fascinirana, za Beach Boyse je čula, voljela je njihove stvari, a sada joj je pravi celebrity bio na dohvat ruke.
Tako je - bar po filmu “Love & Mercy” (naslov je posuđen od pjesme s njegova samostalnog albuma iz 1988. jednostavno nazvanog “Brian Wilson”) - izgledalo upoznavanje legendarnog glazbenika i njegove druge supruge. Film je lani imao premijeru na Toronto film festivalu, dobio je odlične kritike, početkom lipnja se pojavio u američkim kinima, a sada je stigao i u nas, u sjeni “Jurskog svijeta” i Pixarovog crtića “Izvrnuto/obrnuto”. Režirao ga je Bill Pohlad, poznatiji kao producent (pod njegovom paskom, nastali su, između ostalih, “Planina Brokeback” Anga Leeja, “12 godina ropstva” Stevea McQueena i “Drvo života” Terrencea Malicka), po scenariju na kojem je surađivao hvaljeni Oren Moverman: specijalnost potonjeg su životopisi glazbenika, napisao je modernistički biografski film o Bobu Dylanu “Nisam tu”, u kojem je slavnog glazbenika tumačilo pet glumaca i jedna glumica, a upravo priprema projekt o Kurtu Cobainu, čija će izvršna producentica biti njegova udovica Courtney Love. Pohlad je pak sin pokojnog milijardera Carla Pohlada i kada se “Love & Mercy” uoči snimanja našao u krizi, odlučio ga je sam financirati. To je uostalom učinio i s “Drvom života” i nije požalio jer je ta zahtjevna odiseja dobila tri nominacije za Oscara i proglašena jednim od najboljih filmova svih vremena.
Fascinantne harmonije
“Love & Mercy” izlaže pomalo nevjerojatnu i ne previše poznatu priču o glazbeniku koji je u ranim dvadesetima kao član Beach Boysa dobio priliku producirati svoje pjesme, bio je to gotovo obiteljski pogon jer su u grupi bila i njegova dva mlađa brata Carl i Dennis, rođak Mike Love te prijatelj Al Jardine, dok je otac Murry Wilson, i sam glazbeni producent, pažljivo pratio sve što se radi. Od starta su bili iznimno uspješni, njihov album “Surfin’ U.S.A.” probio se 1963. među deset najprodavanijih, a njihov prepoznatljiv “kalifornijski zvuk” s fascinantnim harmonijama i pjesmama o surferima, automobilima i osunčanim curama imao je univerzalni odjek. Brian je bio neformalni vođa grupe, kada je 1964. doživio napad tjeskobe u zrakoplovu, izvukao se od turneja i odlučio u studiju dotjerivati njihove naredne pothvate. Ostali nisu imali ništa protiv, iako su se ubrzo našli u situaciji da budu samo vokalni ukras njegovih sve ambicioznijih skladbi.
Eksplozija avangarde
Sredina šezdesetih bila je razdoblje eksplozije avangardnih tendencija u pop glazbi, a u tom pogledu Brian se nalazio na samoj fronti. Godinu dana prije no što će biti objavljen prijelomni album Beatlesa “Sergeant Pepper’s Lonely Hearts Club Band” on je već dovršio “Pet Sounds”, koji je mjesecima pripremao u studiju koristeći najneobičnije instrumente, uklapajući čak i razgovore u gotove skladbe. Pomalo nevjerojatno, nikad nije studirao glazbu, ali je imao savršeni sluh, unatoč tome što je bio gotovo gluh na desno uho (tvrdio je da ga je otac jednom suviše jako udario, ali ima i drugih verzija): u jednoj sceni filma, studijski glazbenik mu priznaje da je on najtalentiraniji tip s kojim je ikad radio, a imao je posla sa svima, pa čak i Elvisom Presleyjem i Philom Spectorom. Potonja pohvala Brianu je osobito godila, jer mu je Spector bio uzor: Beach Boysi poprilično su se ugledali na njegov “zid zvuka”, bučne i bogato orkestrirane glazbene aranžmane, a kad se našao u studiju u kojem je Spector dovršavao “River Deep - Mountain High” s Ikeom i Tinom Turner, Brian je doslovno zanijemio.
“Pet Sounds” je dobio odlične kritike ( John Lennon je nazvao Briana i rekao mu da je to najveći album ikad napravljen), ali se nije prodavao tako dobro kao što su Beach Boysi priželjkivali, kako i bi kada su mnoge pjesme bile gotovo eksperimentalni radovi, a samo su “Sloop John B.”, “God Only Knows” i “Wouldn’t It Be Nice” ozbiljno figurirali na top listama. Ostali članovi grupe, pogotovo Mike Love, kritizirali su Brianov iskorak, zagovarali su povratak na nekadašnji zvuk, no što je on kontrirao: “Da opet pjevamo o surferima? Pa oni mrze našu glazbu!”. Njegova naredna pjesma za koju je Mike Love napisao riječi nije bila nikakav ustupak, “Good Vibrations” trajala je čak tri i pol minuta i odlikovala se krajnje neobičnim harmonijama i elektronskim intervencijama, međutim, pogodila je ukus vremena i postala njihov dotad najprodavaniji singl. Ohrabren, Brian je prionuo na novi album “Smile”, pretenciozno podnaslovljen “tinejdžerska simfonija Bogu”, koji je u svibnju 1967. definitivno otkazan.
Što se dogodilo? Krajem 1964. Brian se počeo drogirati, najprije je probao cannabis, zatim acid, pa LSD, kasnije je prešao na kokain i hašiš. Smatrao je da mu droga pomaže da bude kreativniji, ali ubrzo su počeli problemi, čuo je nepostojeće glasove i zvukove, ako bi bio u društvu, naprosto bi se isključio i povlačio u sebe. Psihičko stanje nije mu popravilo ni rođenje kćeri Carney 1968. (ona će puno kasnije osnovati sa sestrom Wendy i Chynnom Phillips, čiji su roditelji John i Michelle Phillips iz grupe The Mamas & the Papas, vrlo popularnu vokalnu grupu Wilson Phillips), a 1973. mu je umro i otac, s kojim je zahladio odnose nakon što je taj prodao njihovu izdavačku kompaniju Sea of Tunes moćnom A & M Recordsu za 700 tisuća dolara.
Prema vlastitom priznanju, po tri godine se nije micao iz kreveta, samo se prežderavao i drogirao (u jednom trenutku težio je 141 kilogram), ponekad bi izašao van, ali samo u kućnom ogrtaču i papučama, a jednom su ga zatekli u gay baru kako svira glasovir za napojnicu.
Kontroverzni terapeut
U život mu ulazi kontroverzni terapeut dr. Eugene Landy i predlaže radikalnu metodu za njegov oporavak, nadzor od 24 sata i to sedam dana u tjednu. Landy je morao znati sve o svom pacijentu, s kim se druži i s kim se seksa, skupo je naplaćivao svoje usluge - izvlačio bi od Briana i 400 tisuća dolara godišnje - što je ponekad bila prava majstorija, jer je glazbenik stalno imao problema s porezom, postao je čak i njegov poslovni i kreativni partner. Landyjeva je dijagnoza za Briana bila paranoidna shizofrenija (to se kasnije nije pokazalo točnim, u pitanju je bio bipolarni shizoafektivni poremećaj). Natjerao ga je da smršavi, tjerao ga da sklada pa čak i snima, ali psihičko mu stanje nije bilo osobito.
Kada je situacija među njima dvojicom postala nepodnošljiva, pojavljuje se Melinda Ledbetter, zgrožena što na svakom spoju s Brianom mora podnositi i Landyjeve izaslanike. Uvjerena je da terapeut sve to radi kako bi pokrao Briana a ne da bi ga izliječio, a kada za to dobije dokaze, kontaktira njegovu obitelj da ga izbave iz svojevrsnog zatvora u kojem se dobrovoljno našao.
Film gđe. Wilson
Film “Love & Mercy” strukturiran je iz dva vremenska okvira, prvi se odigrava šezdesetih godina, u tom dijelu Briana Wilsona sjajno igra Paul Dano (“Mala Miss Amerike”, “Bit će krvi”, “Ruby Sparks”), sugestivno dočaravajući njegovo postupno odvajanje od realnosti, a drugi dva desetljeća kasnije: ulogu sada preuzima John Cusak, Landyja vrlo sočno glumi Paul Giamatti, a Elizabeth Banks je Melinda. Ti se okviri neprestano prelamaju i nadopunjuju, objašnjavajući kako je došlo do Brianova psihičkog sloma i kako je završio kao Landyjev talac.
Brian Wilson nije sudjelovao u razvoju scenarija, jednu od posljednjih verzija pročitala je Melinda koju je oženio 1995. (brak s prethodnom suprugom Marilyn Rovell razvrgnut je 1979.: argumenti su bili njezina nevjera i njegov loš utjecaj na djecu, kojoj je u nekoliko navrata nudio drogu). Brian je poslije pogledao film, nazvao ga “točnim” i spremno sudjelovao u njegovim promocijama. Na odjavnoj špici on čak i pjeva, a redatelj se u posljednjoj mutaciji zahvaljuje njemu i njegovoj supruzi.
Kultni glazbenik Van Dyke Parks, koji je surađivao s Brianom na albumu “Pet Sounds”, singlu “Dobre vibracije” i obustavljenom projektu “Smile”, nazvao je “Love & Mercy” “biografskim filmom gđe. Wilson”, što je donekle točno: jasna je poruka, da nije bilo Melinde, Brian se nikad ne bi riješio dr. Landyja.
Ipak, film izostavlja velike dijelove glazbenikove biografije, usredotočivši se samo na spomenuta dva razdoblja, stvorivši dojam da je Brian nakon psihičkog kraha 1967. izravno uskočio pod Landyjevu kontrolu. Nije baš tako, jer je čitavo vrijeme, osobito početkom sedamdesetih, za rock scenu on bio iznimno važna figura, kod njega su se skupljali Lennon , Harry Nilsson, mladi Iggy Pop i Alice Cooper, Ringo Starr, John Sebastian, Jimmy Webb i mnogi drugi. Njegov album iz 1977. “Love Me”, a to je razdoblje koje film preskače, mnogi smatraju remek-djelom.
Psihičke stranputice
Također, odnos s Landyjem nije bio baš tako jednostavan. Iz filma bismo stekli dojam da Brianova obitelj nije imala pojma što mu Landy radi, no upravo su ga oni i angažirali da glazbenika dovede u red. Njihova suradnja prvi put je raskinuta 1976., jer je terapeut tražio povećanje mjesečnog honorara. Brian ga je opet morao prihvatiti, jer su ostali Beach Boysi smatrali to jamstvom da je on opet u stanju nastupati s njima. Svirali su i na Live Aidu na Wembleyju 1985., a izdali su i albume i kompilacije koji su se odlično prodavali. Film je zapravo fikcija koja se zasniva na činjenicama iz Brianova života, fikcija koju u potpunosti odobrava bračni par Wilson, a koja je pritom i vrlo intrigantno ostvarenje o psihičkim stranputicama ovakvih genijalaca. Landy je 1989. uistinu raskrstio s Brianom, oduzeta mu je terapeutska licenca te zabranjen pristup nekadašnjem pacijentu. Umro je 2006. tako da nikad nećemo doznati njegovu stranu priče.
Brian Wilson nedavno je izdao album “No Pier Pressure” na kojem su surađivali Kacey Musgraves, She & Him (duo koji čine Zooey Dechanel i M. Ward) te dio nekadašnje postave Beach Boysa, nije primljen bogzna kako ali to nimalo nije uzdrmalo njegov zvjezdani status i titulu najkreativnijeg rock glazbenika svih vremena. Godine 2004. uspio je dovršiti “Smile”, dobio za njega Grammy, naknadno je objavljen i “The Smile Sessions”, a ključan je i box set “The Pet Sounds Sessions” iz 1997., za mnoge jedno od najvažnijih izdanja takve vrste. Usprkos stalnim prepucavanjima s Mikeom Loveom, nastupio je s Beach Boysima na turneji 2012., u povodu pedesete obljetnice njihova osnutka, iako to više nije bila ona stara postava: gitarist Carl Wilson umro je od raka pluća 1998., a bubnjar Dennis Wilson, jedini pravi “beach boy” i žestoki “partijaner”, među čijim je dobrim znancima bio i zloglasni Charles Manson, utopio se još 1983. “Love & Mercy” podsjetnik je na jednu nevjerojatnu karijeru, glazbenika koji je bio inovator i nije birao sredstva kako da u tome ode što dalje.