Godina 1956. bila je godina krize oko Sueskog kanala, godina kad je američki Vrhovni sud zabranio rasnu segregaciju u autobusima u Alabami, Fidel Castro vratio se na Kubu i pokrenuo revoluciju, a ruske trupe ušle su u Mađarsku.
Iste te godine Elvis Presley singlom “Heartbreak Hotel” prvi je put poharao top-liste, vjenčali su se Grace Kelly i monegaški knez Rainier III, a Ian Fleming objavio je svoj četvrti roman o Jamesu Bondu - “Diamonds are Forever” ili u hrvatskom prijevodu - “Dijamanti su vječni”.
I dok se anglosaksonski svijet zabavljao Flemingovim avanturama, iz marokanskog grada Tangera u američki State of Department stizali su telegrami sljedećeg sadržaja: “Policija prijavila da se Matutin Topić vratio u Tanger 17. ožujka avionom iz Ženeve”. Samo dva dana poslije stigao je još jedan: “Policija u Tangeru prijavljuje da Teresia Zscheyge pakira umjetničke predmete Matutina Topića u sanduke te ih priprema za seljenje na nepoznatu destinaciju. Datum selidbe je nepoznat, ali pretpostavlja se da će se dogoditi uskoro”.
Odlazak u Beograd
U arhivima svijeta koji je prolazio kroz svoje uobičajene krize i prevrate 1956. godina ostat će, naime, zapisana po još nečemu - vrhuncu sedmogodišnje drame oko povrata umjetnina Jugoslaviji, umjetnina opljačkanih u Drugom svjetskom ratu.
Zaplet drame relativno je jednostavan. Savjetniku Jugoslavenske misije za restituciju tad poznatom kao Mati Topiću u lipnju 1949. u ime tog povrata predano je 166 umjetnina na Collective Pointu u Münchenu, mjestu za povrat umjetnina za koji su formalno bili zaduženi Amerikanci. Taj grad je prvi put posjetio u prosincu 1948. kad je Mimara je voditelj Jugoslavenske misije za restituciju u Karlsruheu i predstavnik OMGUS-a.
Samo nekoliko mjeseci nakon što su umjetnine u dva vagona otpremljene u Beograd ispostavilo se da je Jugoslavija imala pravo na dvije, možda tri umjetnine iz toga vagona. I krenula je potraga. No, umjetninama se izgubio svaki trag. Na Amerikance su se obrušili zahtjevi bijesnih vlada europskih zemalja koje su ih smatrale odgovornima, Jugoslavija se, pak, odlučila braniti šutnjom. Spinovi o tome jesu li umjetnine stigle na odredište ili nisu, je li Mimara prisvojio originale, a falsifikate poslao u Jugoslaviju postali su tema kuloarskih razgovara muzealaca, vojnika, špijuna i političara, a tijekom desetljeća priča je postala kamen temeljac legende o Mimari. Misteriozni kolekcionar tih je pedesetih bio i jedina koliko-toliko opipljiva točka u potrazi kojom je Amerika pokušavala spriječiti gotovo izvjestan međunarodni skandal.
A Mimara je te 1956. godine uživao u Tangeru, jedan od brojnih koji su koristili blagodati slobodne luke, raja za pustolove, probisvijete, ali i poslovne ljude.
Prve kupovine
Malo je poznato da je cijeli slučaj bio itekako dobro dokumentiran, a svi nalazi pohranjeni u Nacionalnom arhivu u Washingtonu u kolekciji Ardelije Hall, povjesničarke umjetnosti koja je u Drugom svjetskom ratu i nakon njega služila kao pripadnica tzv. Odreda za baštinu, vojnog odreda sastavljenog mahom od muzejskih stručnjaka koji su se posvetili pronalasku i vraćanju umjetnina pokradenih tijekom nacističke ere.
Na temelju te dokumentacije novinar Konstantin Akinsha, nekadašnji zamjenik ravnatelja savjeta američkog predsjednika za umjetnine oduzete u holokaustu, prije desetak godina proveo je i opsežnu istragu. Na ovim je prostorima njegov tekst iz Artnewsa, objavljen i u Jutarnjem listu, privukao dosta pozornosti, no shvaćen je tek kao jedno u nizu poglavlja priče o najvećem mitomanu ovih prostora. Akinsha se pozivao na dokumente iz Nacionalne arhive u Washingtonu, CIA-ine istrage, ali tek sada, kada i mi prolazimo kroz javno objavljene dokumente, postaje itekako jasno da u svom tekstu, zapravo, nije trebao izmisliti nijedno slovo. Za potragu, sudeći po dokumentima, pridjev dramatičan je blag, a dokumentacija bitno rasvjetljava i još jedno relativno mutno razdoblje Mimarina života, pedesete godine prošlog stoljeća. Razdoblje, dakle, nakon što mu je oduzeta jugoslavenska diplomatska putovnica i prije nego što se 1966. vratio na ove prostore i donirao svoju zbirku.
Prvo ponovimo poznata mjesta Mimarine biografije. Podrijetlo i pravi identitet ostali su zagonetka čak i najboljim poznavateljima, a već o njegovim prvim godinama života postoje različite verzije. Je li on doista bio Ante Topić rođen u Korušcu 1898. godine ili, pak, Mirko Maratović, odrastao u istom dalmatinskom zaseoku i čovjek koji je nakon Prvog svjetskog rata preuzeo identitet poginulog prijatelja Ante Topića prva je velika dilema u nizu.
Kakvi god njegovi počeci bili, zna se da je u svijet umjetnina ušao nakon kraja Prvog svjetskog rata u Rimu, u ateljeu talijanskog slikara Antonija Mancinija, kod kojeg se učio slikarstvu, restauraciji, ali, kako neki tvrde, i falsificiranju.
Polovinom dvadesetih kupio je svoj prvi umjetnički predmet, začetak buduće zbirke. Nakon Rima živio je u Parizu, Amsterdamu, Münchenu, Berlinu. Već prije Drugog svjetskog rata imao je značajnu zbirku umjetnina, a tada se, potkraj tridesetih i početkom četrdesetih godina, pojavljuju i prvi stručni tekstovi o djelima iz njegove zbirke u uglednom njemačkom časopisu za umjetnost Pantheon.
U ratu je, priča kaže, radio svašta, ovisno o izvoru i trenutnoj inspiraciji onoga tko priču prenosi, ali i samog Mimare. Zaključak priča bio bi da je igrao na svim frontovima zaraćenih strana kao osobni povjerenik najmoćnijih Tita, Staljina, Göringa... Ne može se, doduše, isključiti ni to da se u vrijeme najveće krize naprosto pritajio.
Nakon Drugog svjetskog rata vraća se na javnu pozornicu. Postaje čovjek od povjerenja jugoslavenske vlasti, osoba zadužena za pronalazak ljudi, vrijednih zlatnih i platinastih poluga, ali i kolekcionar koji galantnom gestom u Zagreb šalje dio umjetnina iz svoje kolekcije, preciznije 148 slika i skulptura i poklanja ih Strossmayerovoj galeriji. Ne čudi, dakle, da mu je povjereno da u Jugoslaviju vrati nešto od popljačkanih umjetnina, pogotovo zato jer su se dotadašnji pokušaji pokazali bezuspješnima. Njegovi aduti nisu bili samo poznavanje materije, nego i osebujan stil prilikom izvlačenja informacija te snalažljivost na terenu.
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....