POVIJEST MESARA

ĐURO GAVRILOVIĆ 'Kako su se župan i bankar htjeli dočepati moje tvornice... i kako su mi pomogli Tuđman i Alois Mock'

Vjerovao sam Tuđmanu, lijep odnos smo imali. Ja gospođi Ankici svake godine za Uskrs i Božić pošaljem poklon, Gavrilovićevu Zimsku, ima li šta bolje?
 Boris Kovačev/CROPIX

Gavrilović je pojam. Gavrilović je salama. Obitelj i tvrtka Gavrilović postoje već 324 godine. Obitelj je na “kratko”, od 1957. do 1965. nestala iz Hrvatske. Otac Đuro, bogati “kapitalist”, završio je u zatvoru 1945. godine. Sin Đuro, austrijski državljanin, prije 13 godina kupio je očevu, to jest vlastitu nacionaliziranu tvornicu mesnih prerađevina, u stečaju. Njegov sin Đuro junior sada je direktor. Đuro senior je vlasnik i predsjednik Nadzornog odbora.

Vi se svi muški Gavrilovići zovete Đuro?

- Da. Ma ne. Tak’ se dogodilo. Ja sam Đuro i moj sin je Đuro, on je četvrti. Ja sam treći Đuro. Moj sin Đuro sad upravlja Gavrilovićem. Izvrstan je. Oženil se sa svojom šulkolegicom. Ona je fantastična. Hercegovka iz Šuice. Rodila nam je četvero unučadi, tri cure i jednog dečka. Takvih ženskih, kao što je ona, danas više nema. Uza sve to, redovito je studirala i završila fakultet. Obožavam moju snahu. Najmlađi nasljednik, moj unuk, ne zove se Đuro nego Gabrijel. Anđeo Gabrijel je najavio Majci Božjoj da će roditi Isusa.

Gabrijel je isto ime kao i Gavrilo.

- Je. Arkanđeo Gabrijel. Mi smo se prije zvali Gabrilović, a onda se to u Vojnoj krajini Austro-Ugarske, u Petrinji, pretvorilo u Gavrilović.

“Mesari” Gavrilovići postoje 324 godine. Od 1690. godine... Je li to istina?

- Je. Jasno, prvi Gavrilović bio je običan mesar i uzgajivač svinja, nije bio poduzetnik.

Postoji li neki pisani dokaz o tome?

- Postoji. Gospodin Golec je napisao monografiju “Gavrilović”, koja će se uskoro pojaviti u knjižarama. On je našao dokument u crkvenim knjigama. Tada smo još bili Gabrilovići. Taj prvi Gabrilović za kojeg mi znamo, bježao je pred Turcima i došao u Vojnu krajinu iz srednje Hercegovine. Zvao se Gabrijel Gabrilović, kao moj unuk. Mali Gabrijel je deseta generacija Gavrilovića. On ima sada 12 godina.

Počelo se, prije 300 godina s - običnom mesnicom?

- Da. To vam je bilo nakon turske opsade Beča. Godine 1683. pobijedio ih je poljski kralj Jan III. pa su se Turci vraćali u Bosnu. A, bilo je i mnogo izbjeglica iz Bosne prema Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj Austro-Ugarskoj. Među njima i Petar Gabrilović, mesar, koji se zaustavio u Petrinji, pred tvrđavom. I danas smo još tamo. Tvornica je u Petrinji. U knjigama je zapisano da je bio kožar i mesar. Kao mesna industrija registrirani smo 1821., to je godina kada je umro Napoleon. Prapraprapradjed Petar je snabdijevao francusku vojsku kobasicama pa je onda imao problema s Austrijancima.

Imate genealoško stablo?

- Nije još napravljeno. Ima mnogo interesantnih ljudi koji su nutra, u tom stablu. August Šenoa nam je u rodu preko jedne prabake, Pruskinje. Austro-Ugarska je bila zmešancija svega, svačega i svih.

Zagrepčanin ste?

- Rođen sam 1940. u Zagrebu. Tu sam išao u pučku školu na Kaptolu. Stanovali smo na Kaptolu. Kod franjevaca sam ministriral, kod patera Ciprijana išel na vjeronauk. Plival sam u Mladosti. Moral bi opet plivati, kičma mi je dosta “v riti”. Rekao mi je doktor da moram plivati “leđno”. Ja sam, kao klinac, plival prsno i leđni baterflaj, a kraul nismo smeli plivat kak se ne bismo - iskrivili! Tak su nam rekli...

Što se dogodilo s obitelji 1945.?

- Sudili su mog tatu, na bini kina u Petrinji. Babe su vikale: na smrt, na smrt...

Za što je bio optužen?

- Zapravo, teško ga je bilo optužiti jer je tvornica bila pod vojnom upravom. Tata je bio vlasnik, ali nije za vreme rata imao nikakvu funkciju u tvornici. Ipak, optužili su ga da je izmislio neku konzervu koja je “hranila dušmanina”. Osudili su ga na doživotni prisilni rad i sve su mu uzeli, konfiscirali svu imovinu. Ja sam imao pet godina. Meni su “konfiscirali” sve moje igračke. Sjećam se, imal sam jedan mali zeleni autek, Mercedes, igračkica firme “Schuco”. Neki komesar je došao mojoj mami, tata je već bil zatvoren, s papirom na kojem je pisalo da se sve iz stana mora odnijeti u skladište. Onda su to njemački zarobljenici odnijeli u nekakvo skladište. I sve moje igračke. No, tada je mama već iznajmila naš stan na Kaptolu broj 2 - engleskom Konzulu u Zagrebu. Vratio se konzul s puta i našel je prazan stan, odnesli su i njegove stvari. Konzul je odjurio Bakariću i napravil tam velki škandal. Brzo je došao novi nalog: smjesta sve natrag na Kaptol 2. I opet su zarobljenici, Švabe, dopeljali sve stvari natrag. Nije ni igla falila!

I mali zeleni Mercedes je došao natrag?

- Je. Moj autek.

Jeste li shvatili, s pet godina, da je gadno što vam je tata odveden u zatvor?

- Kasnije, kad sam počeo ići u školu na Kaptolu, svi su mi govorili o kapitalistima kao - gangsterima, lopovima. Ja sam tatu volio i bilo mi je grdo. Govorio sam da moj tata nije kapitalist nego mesar. No, i dalje su vikali da je moj tata kapitalist. Tako sam shvatio da je kapitalist - nešto strašno. Išli smo tatu posjetiti u zatvor u Staroj Gradiški. Vozili smo se u teretnim vagonima. Kad smo stigli u zatvor, potrčao sam prema tati, ali me zaustavio jedan čuvar s puškom i rekao mi “odbij”. To nisam nikad zaboravio.

Što je bilo s ocem kasnije?

- Shvatili su da je stručnjak. Dali su mu uvjetni otpust. Pokretao je mesne industrije u Hrvatskoj nakon rata. U Zaprešiću pa u Vrbovcu. Uveo je proizvodnju konzervi pa su ih izvozili u Rusiju. Za to je tata od Rusa dobio dve zlatne medalje, pa su ga pustili na slobodu. Onda smo tata i ja pobegli u Austriju.

Zašto?

- Pa tata je bio obespravljen, bez love, niš nismo imali.

Kako ste uspjeli pobjeći?

- Jedan Austrijanac je to organiziral. Kod Maribora smo prešli granicu, Sankt Jurij se zvalo mesto. Slovenski seljak nas je sakrio u kolima za stajski gnoj. Ležali smo, tata i ja ispod stajskog gnoja. Smrdili smo, ali zato nas pesi nisu mogli nanjušiti. Tak smo pobegli, u januaru 1957.

Da su vas uhvatili?

- Opet bi tatu zatvorili. I mene, možda. Imal sam već šesnajst godina.

Sjećate se svog djetinjstva, do bijega u Austriju?

- Moji dečki su bili uz mene. Imal sam sjajnih prijatelja u školi, u razredu. To su bila djeca iz Doma za djecu bez roditelja iz Vlaške, pa dečki iz Tkalče i dvojica iz Sjemeništa, budući svećenici.

Ovi iz Tkalče, Tkalčićeve ulice bili su poznati fakini.

- Tkalča je bila opasna. Tu sam ja, zapravo, odrastao.

I vi ste bili fakin?

- Jesam. Sjećam se kad sam imao šest, sedam godina, vraćao sam se iz škole doma. Okružili su me stariji dečki, netko ih je “nahuškal” na mene, išli su oko mene i pljuvali po meni. Ja sam mirno, odmjerenim korakom hodao do kuće. Kad sam ušao u stan - počel sam se plakati. Bil sam sav popljuvan, ali vani im to nisam htel pokazati. Takve stvari ne mogu zaboraviti. Sećam se...

(...)

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 13:03