SMISAO ŽIVOTA U RADU

DRUGO LICE HRVATSKIH BRANITELJA 'Mi ne stignemo u Savsku jer od jutra do mraka radimo u zadrugama'

U 500 braniteljskih zadruga zaposleno je više od 5000 branitelja koji su smisao života našli u radu, a ne u prosvjedima, što su reporteri Nedjeljnog istražili u zadrugama Agrovladislavci, koja se bavi poljoprivredom, stočarstvom i voćarstvom, Medene ruke, specijalizirane za proizvodnju medenjaka, i Tiki, koja izrađuje proizvode od drva
 Vlado Kos/CROPIX

Ima ih više od 5000, no čine samo jedan posto populacije. Okupljeni su u oko 500 organizacija i pokrivaju cijelu državu. Nema županije u kojoj nisu prisutni. No, o njima se zapravo jako malo zna. Nisu na naslovnicama i udarnim terminima medija, a njihov ih ministar naziva “svijetlom točkom populacije”. Oni su branitelji okupljeni u braniteljske zadruge u kojima su pronašli smisao života izvan priča o ratu, povratku u, za brojne, tužnu i bolnu prošlost. Oni su se okrenuli budućnosti. Planiraju, programiraju, razvijaju se, dijele savjete, obogaćuju društvo oko sebe...

Pioniri iz Vladislavaca

Kada je 2004. krenuo projekt braniteljskih zadruga, veterani Domovinskog rata branitelji iz Vladislavaca nedaleko od Osijeka bili su jedni od pionira ovog načina rada u Hrvatskoj. Njih petorica, koji su se i prije rata bavili poljoprivredom, odlučili su se udružiti u zadrugu. Imali su nešto svoje zemlje, nešto su zakupili, nešto dobili u koncesiju i danas obrađuju između 800 i 900 hektara s kojih svake godine ubiru žitarice i uljarice, a na dodatnih 200 hektara za Viro proizvode i šećernu repu. Njihova priča jedna je od najozbiljnijih ovakve vrste u ekonomskom smislu. Primjerice, 2011. proizveli su 23 milijuna kilograma hrane i ostvarili više od 10 milijuna kuna prihoda.

- Imali smo ozbiljan projekt i poslovni plan, što su prepoznale sve institucije kojima smo se obratili. Inicijalna sredstva dobili smo od Ministarstva branitelja, no s vremenom smo dizali i komercijalne kredite, pri čemu smo jamčili svojom imovinom. U 11 godina uložili smo više od pet milijuna kuna i gotovo sve kredite smo otplatili. Imamo još nekih 5000 kuna za jedan kombajn - priča donedavni upravitelj Tomo Bagarić, koji je svoje mjesto prepustio Zdravki Kuhar, inače agronomu.

Vladislavčani su od zadruge napravili pravi biznis. U njoj su zaposlene tri osobe, koje imaju veće plaće od ljudi koji rade slične poslove u velikim kombinatima, a dobar dio zadrugara u međuvremenu je prešao u status kooperanata zadruge.

- Imamo sve strojeve, opremu - kompletan strojni prsten, skladišni prostor, ekonomsku zgradu... Mi smo u ovih deset godina za razna davanja u državni proračun uplatili više od šest milijuna kuna, a od Ministarstva branitelja smo u dva navrata dobili ukupno 200 tisuća kuna potpore - rekao je Bagarić, a i ministar Matić posebno je nahvalio ovu zadrugu kojom su bili oduševljeni i strani veleposlanici kada ih je prošle godine doveo kod njih.

‘Svi kvalitetnije živimo’

- Početna ideja nije bila da ovo bude ekonomskog karaktera, već terapeutskog, kao pomoć oboljelim braniteljima. No, u međuvremenu je postalo i jedno i drugo. Svi mi kvalitetnije živimo, imamo odlične međusobne odnose, kao i obiteljske, osjećaj vrijednosti u društvu. Postali smo prepoznati pa nas pozivaju i na psihijatrijske kongrese gdje iznosimo svoja iskustva i prezentiramo što radimo, a i u inozemstvu smo dobili brojne pohvale za svoj rad - istaknuo je Bagarić. Njihovim zaposlenicima plaće ne kasne, a svi zajedno dijele dobit. U jednom trenutku u zadruzi ih je bilo 24, danas ih je desetero. Udružili su svoju zemlju koju su imali, ostatak su uzeli u najam i koncesiju te razvili pravu proizvodnju, pri čemu više od 80 posto proizvodnje odlazi na tržište. Imaju spremne i nove projekte za EU fondove. Planiraju sagraditi još dva skladišta te sušaru za merkantilnu robu i ljekovito bilje jer im je plan u budućnosti prijeći na proizvodnju ljekovitog bilja s obzirom na ograničene površine obradive zemlje. Time žele povećati iskoristivost zemlje koju obrađuju. Ministar branitelja Predrag Matić ponosan je na branitelje zadrugare.

Projekt za prodaju

- To su ljudi koji prikazuju drugo lice branitelja. Kada kod njih dođete, oni su veseli, raspoloženi, vedri, nasmijani..., a zadruge su najbolje što je država učinila za svoje branitelje. Ti ljudi su izašli iz istoga rova kao i ostali njihovi suborci, ali s njima nemamo nikakvih problema. Njih ne proganja ni UDBA, ni Jugoslaveni, ni Srbi. Ovo je fantastičan primjer resocijalizacije branitelja i projekt koji možemo prodati Amerikancima, Izraelcima, jer imamo živi primjer kako ljudi ratne traume liječe bez tableta - kaže Matić, koji nije mogao pobjeći od usporedbe ljudi u zadrugama s onima koji prosvjeduju u šatoru ispred Ministarstva.

- Razlika između udruga i zadruga je u dva slova, ali je ona zapravo kao nebo i zemlja. Ministarstvo branitelja od 2004. do danas kroz različite mjere poticaja isplatilo je zadrugarima 76,5 milijuna kuna i nije nam žao nijedne lipe koju smo dali za njih. Dapače, želimo još više razvijati ovaj projekt, povezati ih s hotelijerima, turističkim zajednicama... U Zagrebu ćemo do kraja ove godine otvoriti i prvu prodavaonicu u kojoj će se moći kupiti njihovi proizvodi, a s Gradom smo u pregovorima za jednu reprezentativnu lokaciju - ispričao je Matić, koji ne može skriti oduševljenje kada govori o zadrugarima, pri čemu ističe kako aktivno i djelatno pomažu i hrvatskim braniteljima u BiH, kojima će pomoći da riješe i neke tehničke probleme vezano uz plasman robe na hrvatsko tržište.

Receptura iz 1902.

Od šljiva iz braniteljskih zadruga danas se, primjerice, proizvodi pekmez u Podravci. Na tržištu možete pronaći njihove proizvode od ljekovitog bilja, med, tjestenine, bobičasto, orašasto i ostalo voće, cvijeće. Neki i izvoze. Jedna zadruga tako, primjerice, radi garniture, stolove i stolice za švicarsko tržište... Drugi su se oslonili na tradiciju i iz nje izvukli najbolje.

Poput zadruge Medene ruke iz Vukovara. Fanika Janko, udovica hrvatskog branitelja, brutalno ubijenog Ivana, ali i sama braniteljica, imala je ideju. Po recepturi iz 1902. godine peći će medenjake u obliku vučedolske golubice i tako na inovativan način ovjekovječiti najprepoznatljiviji simbol grada. Braniteljska zadruga pojavila se kao logična, ali i jedina prihvatljiva opcija za realizaciju projekta. Udružilo se njih sedam. Braniteljice, udovice i kćeri poginulih branitelja ili invalida Domovinskog rata 2010. osnovale su Medene ruke. Danas ih je u zadruzi deset. Najmlađoj je 30, a najstarijoj, Faniki, 60 godina. Do prošle godine bila je i upraviteljica, a onda se zbog zakonskih izmjena (upravitelj više ne može biti osoba koja je u mirovini, op. a.) povukla i mjesto prepustila Gabrijeli Zajačko Budimir. No, Fanika je i dalje maksimalno aktivna. Medene ruke nude medenjake u obliku simbola svih većih hrvatskih gradova. Tako ćete na njihovoj web stranici ili štandovima po sajmovima naći medenjake u obliku crkve sv. Donata, splitske Katedrale ili siluete sv. Vlahe. Tu su i medenjaci u obliku tradicionalnih hrvatskih kuća po regijama - poput duge slavonske s ganjkom, ali i neke tradicijske vrijednosti, odnosno manifestacije kao što su Sinjska alka, Vinkovačke jeseni ili zagrebačka kumica pod šestinskim kišobranom. Za one koji pak žele više medenjaka u jednom pakiranju osmišljene su i drvene škrinjice ukrašene originalnim motivima.

- Kod nas se sve bazira na ručnom radu. Kada smo osnovale zadrugu, od potpore koju smo dobile od Ministarstva branitelja te Ministarstva turizma kupile smo pećnice i ostalu opremu za pečenje, dale izraditi posebne kalupe za svaki medenjak, uredile prostor za rad u jednoj staroj napuštenoj kući koju smo unajmile i adaptirale i počele s radom. U početku je plan bio raditi samo vučedolsku golubicu, no onda smo proširile asortiman i mogu reći da je to bio pun pogodak. Naš je proizvod odlično prihvaćen gdje god se pojavimo, a stalni kupci su nam MUP, Ministarstvo turizma, Ministarstvo branitelja, brojne županije, gradovi, hoteli, autokuće, škole... Zarada? Ona nam nije prioritet u ovom trenutku. Važno nam je da ne poslujemo s gubitkom i da polako napredujemo, ali još je važnije da imamo svoju psihoterapiju i svoj odmak od svakodnevnih briga i vraćanja u prošlost te, naravno, da promoviramo naše gradove, tradiciju i običaje - s ponosom priča gospođa Fanika, kojoj je suprug ubijen 15. rujna 1991., a ona je u gradu ostala do samoga kraja. Jedno je vrijeme bila zarobljena u Veleprometovu skladištu, no o tom vremenu ne želi pričati. Samo će reći da je to bilo nekoliko prestrašnih dana. Danas je orijentirana na razvoj zadruge i stvaranje budućnosti.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 08:41