NOĆ U MUZEJU

'Dok u pidžami šećem MSU-om, pitam se hoće li izlošci oživjeti'

Stojim na drugom katu zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti u Novom Zagrebu. Jedan je sat iza ponoći i uokolo nema nikoga osim mene i fotografa Marka Miščevića
 Marko Miščević/CROPIX

U drugom izdanju serijala “Noć u muzeju”, jedine hollywoodske franšize koju je osmislio hrvatski autor (Milan Trenc), radnja se premješta iz newyorškog Prirodoslovnog i povijesnog muzeja u washingtonski Smithsonian. U najdojmljivijoj sekvenci filma protagonisti - noćni čuvar Larry (Ben Stiller) i čuvena letačica Amelia Earhart (Amy Adams) - nađu se u prostoriji s izlošcima moderne umjetnosti, gdje - zahvaljujući umijeću majstora specijalnih efekata - oživljavaju platna Claudea Moneta, Granta Wooda, Renea Magrittea, Jaspera Jonesa i Jacksona Pollocka, a u jednom trenutku čak ulaze u poznatu fotografiju Berenice Abbott.

Venera, Mars i Vasarely

Intenzivno se prisjećam tih dijelova filma dok stojim na drugom katu zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti u Novom Zagrebu. Jedan je sat iza ponoći i uokolo nema nikoga osim mene i fotografa Marka Miščevića. Prema dogovoru s upravom Muzeja, a po uzoru na hollywoodski blockbuster, odlučili smo provesti noć u najvećem zagrebačkom izložbenom zdanju i provjeriti hoće li se i nama dogoditi onako čudne stvari kao i Benu Stilleru, oko kojeg se u gluho doba noći počnu motati Theodore Roosevelt, Pocahontas i dinosauri.

Stigli smo u MSU nešto prije osam uvečer, smjestili se u apartmane u kojima odsjedaju gosti Muzeja, umjetnici, galeristi i kustosi, i zatim čekali da se sve raščisti. Nije to baš išlo jednostavno, jer se u četvrtak odigravala akcija “Venera, Mars i Saturn s krova MSU-a”, organizirana u suradnji sa zagrebačkim astronomskim društvom, pa se gomila posjetitelja natiskala oko tri teleskopa uperena prema nebu. Povremeno se to pretvaralo i u vrlo zabavni party, no cilj dolaska, čini se, nitko nije zaboravio. Tek se iza deset uvečer terasa počela prazniti, pa smo sat kasnije napokon ostali sami, dakako, sa zaštitarima čiji se žamor čuo negdje u daljini.

Stao sam kraj slike Viktora Vasarelyja “Barson”, nastale 1967. godine. Dva su razloga zašto sam se kraj nje zaustavio. Prvo, rekli su mi da je to najskuplji eksponat u Muzeju, a drugo, nešto malo sam znao o razdoblju kada je Vasarely tek postao ime koje se izgovaralo sa strahopoštovanjem. Bio je to kraj šezdesetih godina i on je osobno došao u Zagreb, koji kao da nije bio grad poput ovog današnjeg. Bila je to svojevrsna prijestolnica modernizma, održavale su se izložbe “Nove tendencije”, Vera Horvat Pintarić baš je počela uređivati časopis “BIT international” (čijem smo se grafičkom izgledu mi studenti divili, iako sadržaj baš nismo razumijevali), Muzički bijenale pohodili su svjetski relevantni autori, a zagrebački GEFF predstavio je najavangardnije izdanke filmske umjetnosti, od Andyja Warhola do talentiranog amatera po imenu John Lennon.

U to se vrijeme Muzej zvao Galerija suvremene umjetnosti, nalazio se na Katarininu trgu, vodio ga je Božo Beck, imao je neusporedivo skromnije prostorije, ali o njegovu fundusu su se već tada raspredale legende. Pripadao je skupu koji se nazivao Gradske galerije, ali to su valjda znali samo gradski funkcionari.

Vizualne halucinacije

Ne trebam se čak ni truditi da pokušam zamisliti kako bi izgledao Vasarelyjev “Barson” da slika slučajno oživi, jer sam tako nešto tih godina i gledao. Naime, Henri-Georges Clouzot upravo je snimio film “Zatvorenica” (u nas su ga primjereno preveli “Zarobljenica strasti”), u kojem junakinja (Elisabeth Wiener) pokušava “izliječiti” seksualno inhibiranog momka (Laurent Terzieff). U jednom trenutku započnu njezina snoviđenja i ekran se ispuni tipičnim Vasarelyjevim kvadratićima i pravokutnicima koji kao da pulsiraju, povećavaju se i smanjuju, a zbog nevjerojatno živih boja povremeno ste u iskušenju da zatvorite oči.

Vizualne rapsodije u to su doba bile posebno omiljene među filmašima, a nešto od toga stiglo je i do nas. Istina, “Trip” Rogera Cormana nisu nam htjeli prikazati, jer su se plašili da i naša mladež ne počne eksperimentirati s LSD-om, ali je zato Kubrickova “Odiseja u svemiru” bila posve dobar nadomjestak onima koji su tada već nešto znali o drogama. Ipak, po mom sudu, insert iz “Zatvorenice” inspiriran Vasarelyjevim opusom najefektniji je komadić halucinogenog filma ikad napravljen.

Uokolo Vasarelyjeve slike sve su odreda reprezentativna djela. Zamislite da se animira rad Miroslava Šuteja enigmatično nazvan “KT - 29 IV”?! Takav kolorit i oblici rijetko se kad vide u animiranom filmu. A što bi se sve moglo napraviti iz “Narančaste ekstenzije” Jesusa Raphaela Sota, još jedne velike međunarodne slikarske zvijezde?! Posebno me zaokuplja “Reljefometar” pokojnog Vjenceslava Richtera, koji izgleda poput makete sićušnih nebodera koji se uzdižu i urušavaju. Gotovo isti štos vidio sam prije dva dana u “Početku” Christophera Nolana, filmu na kojem su mogli raditi što su htjeli, jer su imali bar 200 milijuna dolara na raspolaganju, no naš je autor dočarao djelić toga za nezamislivo manje novca.

Samo za naše oči

Vraćamo se na trenutak u naše apartmane. Otvaram laptop da provjerim što se o onome što smo vidjeli može naći na internetu, međutim prije toga pogledavam portal Jutarnjeg lista da provjerim ima li kakvih novih zbivanja s Varšavskom. Opet gledam fotografije nastale toga jutra, s ostacima stabala koja su upravo prepiljena. Kada sam kao klinac tuda išao u školu, stabala također nije bilo, ali ih je zato bio pun Cvjetni trg, koji se zbog njih mogao usporediti s najljepšim europskim javnim prostorima. Devedesetih su ih posjekli, trg devastirali, ali su nam za utjehu dali ona stabla u Varšavskoj. Sad su nam i njih uzeli, a ostale su samo fotografije tog zločina, koje bi jednog dana trebalo izložiti, možda baš u MSU.

Svraćamo na trenutak na glavnu atrakciju Muzeja, “Jack Freak Pictures”, na kojoj se Gilbert & George, dvojica postarijih umjetnika, poigravaju svime i svačime, pa i vlastitom sklonošću prema mladim dečkima. Zapravo, te goleme eksponate inspirirane londonskim gradskim posterima idealno je gledati ovako u tišini, dok nema nigdje nikoga. Nedvojbeno, doimaju se još ekspresivnije. Grozim se izložbi na kojima vas stalno gurkaju i ne možete pošteno ni pogledati sliku koja vas zanima. Možda bi po posebnoj cijeni trebali prodavati ulaznice za noćne posjete muzejima. Zaštitari su ionako tu, ne vidim nikakvog razloga zašto se zainteresiranima ne ponudi i ta mogućnost.

Pitam se bi li nas pustili da tako vršljamo po nekom od svjetskih muzeja. Sumnjam, no MSU na ovoj lokaciji još je friška institucija, nije stekao patinu koja takva mjesta ponekad pretvara u antipatična zdanja, a možda se još naprosto nismo navikli na činjenicu da ovo što je tu izloženo možda vrijedi više od slika Ede Murtića i skulptura Dušana Džamonje.

Deset posto fundusa

Neprestano razmišljam o tome dok obilazim također impresivan prvi kat s izlošcima domaćih autora.

Arhitekti Vinko Penezić i Krešimir Rogina bili su sa svojom instalacijom “Tko se boji vuka još u digitalnoj eri” i na Venecijanskom bijenalu, a sada ona zaprema čitav jedan odio MSU-a. Sastoji se od gotovih i proizvedenih objekata, među kojima većina prvo uočava zahodsku školjku. Sjedam na nju i pitam se što bi rekli autori na to kako postupam prema njihovu djelu. Nema veze, možda su je upravo zato tu i stavili.

Nedaleko je i “Ženska kuća” Sanje Iveković, niz bijelih odljeva ženskih glava na postoljima u prostoru, od kojih svaka predstavlja svjedočanstvo o zlostavljanju.

Nimalo slučajno što S. Iveković uživa takvu reputaciju na međunarodnoj sceni, jer je malo tko spojio rafinirani likovni izraz i vrlo jasne konceptualne ideje s političkim, socijalnim pa i feminističkim angažmanom. Tu je i cijeli zid fotografija Željka Jermana koji bilježi svoja najrazličitija stanja tijekom jedne godine, pa Gorki Žuvela s napisima o komunizmu, Vlasta Delimar, Tom Gotovac i mnogi drugi.

Rekli su mi da je ovo tek deset posto fundusa Muzeja koji su godinama skupljali spomenuti Beck, Dimitrije Bašičević, Dado Matičević, Radoslav Putar, Nada Križić, Boris Kelemen, Marijan Susovski... lista kustosa i likovnih aktivista koji su se posvetili modernoj umjetnosti zbilja nije mala. S druge strane, većina tih umjetnika živjela je i još živi tu pokraj nas, najčešće vrlo skromno, pripadali su krugovima koji su dnevno “visjeli” u “Zvečki” ili “Blatu”, a za pedesetak godina o njima će se raspredati mitovi. Naravno, njima će biti svejedno na koju su ih stranicu likovnog udžbenika strpali. Ne bi li bilo bolje da odmah dobiju novac i publicitet koji zaslužuju, a poslije što bude - bude.

Noć u muzeju bliži se kraju. Fotograf Miščević još malo gnjavi zaštitara s namještanjem svjetla, no naposljetku ustanovljava da mu najviše odgovara situacija u polumraku. Pokazuje mi fotografije napravljene svojom digitalnom spravicom i, zbilja, malo njegove rasvjete stvara puno efektniji dojam nego kada je neon muzeja u punom pogonu. Kad ste sami u tim golemim prostorijama, sve to djeluje pomalo sablasno, ali i umirujuće. Netko drugi bi se možda i uplašio, ne preumoran sam da o tome i razmišljam.

Jutarnje brijanje

Eto me opet u apartmanu. Krevet u njemu veliki je, bračni, i mami na spavanje. Sve me neodoljivo podsjeća na lanac hotela Ibis, u kojima sam boravio kako u Beču tako i u Cannesu. Funkcionalno, uredno, bezlično, kao da te svaki detalj u njemu podsjeća da je to tvoje krajnje privremeno boravište. Tijekom ono malo vremena što je prestalo od noći, više sam prodrijemao nego spavao, a neobično iskustvo ovog noćnog boravka zaboravit ću tek tada kada Muzej posjetim danju.

Nakon jutarnjeg brijanja, odlazim s Miščevićem još jednom razgledati zgradu, ovaj put izvana. Prisjećam se kako su mi kolege rekli da malo europskih gradova ima ovako velik muzej posvećen suvremenoj umjetnosti. Bio sam, recimo, u njewyorškoj MOMA-i i usudio bih se reći da je ono što su tada tamo imali izloženo - nešto malo francuskih impresionista i dva suvremena autora kojima sam zaboravio imena - nije bog zna što u odnosu na ovo što nudi MSU. Zagrebačkom muzeju nedostaje tek poneka blockbuster izložba i nešto malo senzacionalizma: jamčim da će nakon toga Klovićevi dvori pozelenjeti od zavisti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 07:20