Dobitnik Pulitzera: Problem Srba i Hrvata? Srbi imaju premalo, a Hrvati previše kompleksa

ZAGREB - Na Youtubeu se može pogledati amaterski video snimljen na američkom Rockford Collegeu 2003. godine, na dodjeli diploma studentima humanističkih i društvenih smjerova.

“Rat ne nanosi štetu samo našim dušama, nego i ugledu naše države... Slabijima se namećemo kao tirani, što će nas odvesti u još goru izolaciju. Izgubili smo svu empatiju koju je svijet osjećao nakon 11. rujna i postali dio skupine koje smo se uvijek čuvali”, govori čovjek za pozornicom. Dok žamor postaje glasniji, kamera se okreće na publiku fokusirajući skupine studenata koje uspravno stoje izražavajući neslaganje demonstrativno okrenutim leđima pozornici. Ostatak prisutnih se smije ili uzvikuju “Bože, blagoslovi Ameriku!” ili “Gubi se!”.

Čovjek koji je držao govor bio je 47-godišnji Chris Hedges, novinar New York Timesa koji je 2002. dobio Pulitzera za izvještavanje o terorizmu, kao i priznanje Amnesty International za pisanje o ljudskim pravima. Novinarski staž odradio je tako što je slao reportaže iz pedesetak sukobima zahvaćenih zemalja središnje Amerike, Bliskog istoka, Afrike i prostora bivše Jugoslavije. Bio je zatvaran, pretučen, sve što ide u rok službe ratnih izvjestitelja.

Pesimistična analiza

Nakon istupa, uredništvo New York Timesa nije stalo na njegovu stranu, obrazlažući kako “ne može više javno govoriti ili pisati o Iraku, jer bi se moglo posumnjati u njihovu nepristranost”. Hedges je ubrzo otišao iz novine za koju je radio petnaestak godina. Poklopilo se da je u to vrijeme njegova knjiga “Rat je sila koja nam daje značenje” - o psihološkoj ovisnosti koju stvara rat, koja je kasnije poslužila i kao inspiracija za Oskarom nagrađeni film “Narednik James” Kathryn Bigelow - postala bestseler. I tako je ratni reporter postao publicist.

Na hrvatski je upravo prevedena njegova knjiga “Carstvo opsjene” (Algoritam); pesimistična analiza američkog društva i krajolika američkog korporativnog kapitalizma svodljiva na sintagmu “iz lošega u gore”, u kojoj se Hedges bavi postpismenim društvom koje umjesto da se suoči sa stvarnim problemima, bira fantastiku i opsjenu.

U carstvu iluzija

- Amerika nije postala disfunkcionalno društvo preko noći. Za proces pretvorbe iz carstva koje stvara u carstvo koje troši, ipak je potrebno neko vrijeme, a bojim se da smo sad ušli u terminalnu fazu. Loši procesi počeli su ranih 1970-tih, ubrzani su u doba Reagana i Clintona i odjednom smo se probudili u državi s najvećim deficitom u povijesti čovječanstva, državi koja dnevno posuđuje dvije milijarde dolara, s malo izgleda da će ikad biti u stanju otplatiti dugove.

Četrdeset milijuna Amerikanaca službeno se nalazi u zoni siromaštva, deseci milijuna ubrajaju se u kategoriju blizu granice siromaštva. Prema gruboj procjeni, u te dvije kategorije ulazi dvije trećine stanovništva. Svako četvrto dijete u Americi ovisi o bonovima za hranu. Ekološka kriza doseže granice katastrofe.

Svakim danom je sve lošije, a mi smo se odlučili zatvoriti u carstvo iluzija i baviti se mini dramama naših filmskih zvijezda, pa nacija tako ovaj tjedan bdije nad sudbinom Charlieja Sheena, a idući tjedan bavit će se nekim drugim. Pacificirali smo kritičke glasove, gurnili ih na marginu, a meni se nekako čini da u državi oligarha demokracija nije izgledna opcija.

Uostalom, znamo da korporativni kapitalizam ne osjeća lojalnost državi, obično je ona njegova prva žrtva - deziluzionirano priča Hedges u svom domu u New Yorku.

- Zbog posla sam praktički dvadeset godina izbivao iz države, tako da mi se transformacija Amerike uistinu učinila radikalnom. Činjenica da sam prisustvovao ekstremnim situacijama, učinila me je osjetljivijim na dijagnosticiranje problema, a srž problema je slom liberalne klase i slom institucija. Kad institucije ne rade svoj posao, kad ne postoji način da građani ostvare svoja prava kroz tradicionalne mehanizme, onda nastupa moralni nihilizam, onda otvarate prostor zastrašujućim figurama, megalomanijacima, drugorazrednim zanstvenicima.

Dovedete se do toga da vam se za predsjednike natječu imbecili poput Sarah Palin. Ako ne raspravljate o tome kako je moguće da 45 tisuća vaših sugrađana umire zbog toga što si ne može priuštiti liječenje, ili da će tri milijuna izgubiti svoje domove, od čega je polovina bankrota zbog troškova liječenja, onda dobijete naciju koja zapomaže i traži spasitelje koji će im reći ono što žele čuti.

Recept naših spasitelja je jednostavan. “Nije problem što ste gladni, bolesni, bez posla. Rješenje je u vama, pozitivno razmišljate, potražite svjetlost.”

Dodajte svemu i besmislenost američkih ratova. Naučio sam dobro tu lekciju u Jugoslaviji, kad idete u rat, prva kultura koju uništite je vlastita. Nema izuzetka od tog pravila.

Obama ne radi ništa, osim što podržava agoniju. Nema sposobnosti da zareže u srž problema. Priznajem, doduše, da je njegova kampanja doista zaslužila nagradu za kampanju godine. Posao je bio besprijekorno odrađen.

EKSLUZIVNI INTERVJU PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA