Bilo je to u doba kad su mailovima kružile lažne poruke u kojima se korisnike obavještava kako su dobili nagradu na internetskoj lutriji, a da bi je podigli trebaju uplatiti neku svotu na navedeni račun i doći u neku zemlju te postati vlasnikom desetaka tisuća eura koji su, eto, igrom slučaja pali s neba. I dvije žene iz Hrvatske zapucaju tako do Madrida kako bi pokupile svoje pare i jasno, ne dobiju ništa jer nema niti firme, niti lutrije, ničega. Onako nesretne i prevarene otpute se u hrvatsku ambasadu da im ondje pruže pomoć.
I prime ih ljudi ondje, poslušaju te im objasne kako tu ništa ne mogu jer je riječ o kriminalu, kako im mogu pomoći da prijave prevarante policiji, ali kako ni oni vjerojatno nisu iz Španjolske te kako im je najbolje otići kući i progutati svoj gubitak. Ali, ne lezi vraže, naše dvije dame se razljute, počinje dizanje glasa, prijetnje, tvrde kako im ne žele pomoći, kako su bezobrazni i sve slično. Ljudi ih opet izvijeste kako im ali baš nikako ne mogu pomoći, ali dame se ne daju pa su ih na kraju zamolili da izađu, ali i to su odbile pa su im u tome malo “pomogli”. I jasno, vrate se u Hrvatsku još ljuće, odu u Ministarstvo vanjskih poslova gdje im kažu isto, pa se raspričaju novinama gdje im kažu isto.
Na žalost, koliko god svatko može suosjećati s njihovim gubitkom, činjenica je da im tu konzularni službenici stvarno ni na koji način ne mogu pomoći jer to izlazi iz njihovih prava propisanih međunarodnim konvencijama.
Hrvatskom pak konzulu u Stuttgartu jednog dana zazvoni telefon, zovu ga iz policije da su uhitili jednog našeg državljana u krađi i da je u pritvoru. Konzul odmah ode do zatvora i posjeti mladića te ga upita za podatke u Hrvatskoj kako bi mogao njegovoj obitelji javiti da je uhićen. No, ovaj skoči k’o oparen i kaže - ni za živu glavu. “Došao sam ovamo kao sezonski radnik da zaradim za svadbu. Ako u mom selu saznaju da sam u zatvoru propada svadba, a što ću onda.” I tako ode konzul, vrati se još koji put, kupi mu sok i kekse. Nekih godinu dana od tog događaja u konzulat stigne razglednica iz jednog hrvatskog gradića na konzulovo ime s kratkim tekstom: “Hvala vam, novooženjeni”.
Velike i ozbiljne diplomatske službe imaju važno pravilo: mlade se diplomate prvo u kući nauči temelje profesije, a onda ih se šalje na “kaljenje” prvo u konzulate. Jer, tko ondje preživi može biti diplomat. I svatko tko se diplomacije ikad uhvatio kao profesije dobro zna da to nisu beskrajni i obilati domjenci, diplomatske večere i prijemi, već puno češće obilazak zatvora, gdje zaglave državljani, bolnica gdje su primljeni na liječenje, pa i pečaćenje lijesova ako neki državljanin, nesrećom, skonča u stranoj zemlji. A onda uz sve to dolaze i čudni, neočekivani, a često i gotovo nezamislivi zahtjevi državljana. Kad im se pak ne udovolji prijete, viču, stavljaju sve to u novine. I nisu samo Hrvatice i Hrvati tu s takvim zahtjevima, puno bizarnijih su se stvari naslušali i nagledali konzularci iz drugih zemalja.
Zaposlenici singapurskog konzulata tako su ostali nemalo iznenađeni kad im se na vratima pojavio muškarac i zatražio da mu pruže pomoć jer je žrtvom prijevare. Odmah su ga primili, posjeli za stol, okupili se oko njega da čuju o čemu je riječ. I onda je on krenuo sa svojom pričom. Došao je u turistički posjet, razgledao znamenitosti, a onda mu se navečer poželjelo malo zabave pa se našao u dijelu grada s ponudom najstarijeg zanata na svijetu. “Slušajte, seks je bio loš, usluga nije odgovarala cijeni koju sam pošteno platio na početku i od vas očekujem da se ili pobrinete da mi pružateljica usluge nadoknadi novac ili da me konzulat obešteti.” Kratko i jasno. Zaposlenici konzulata su bili nemalo iznenađeni, ali su se brzo snašli. Prostitucija je u toj zemlji zakonom zabranjena pa su Singapurcu zaprijetili da bi mogao, nakon što im se ispovijedio, biti kažnjeno gonjen pa mu je bolje da se što prije tiho vrati kući. A konzul mu je rekao: “Pošovani gospodine, mi se zalažemo da se Singapurci žene i imaju djecu, ali ipak ste malo prešli uobičajene granice”.
Jedan je pak čovjek nahrupio u svoj konzulat silno nezadovoljan jer je bio na ručku u globalnom lancu brze hrane KFC i vidio kako zaposlenici “domaćima poslužuju veće komade piletine, a njemu namjerno daju manje”. I jasno, tražio da konzulat reagira i zaštiti njegova prava. Pitali su ga tada gdje je ta piletina kako bi imali corpus delicti, a on se, jadan, pokunjio i rekao kako je bio gladan pa ju je pojeo. I tako propade mogućnost da se diplomatski urgira, zbog pilećeg batka ili krilca.
Puno zahtjevniji su problem imali britanski diplomati u Stockholmu. Tamo se pojavio jedan njihov državljanin s ozbiljnim ljubavnim problemom. Preko interneta je stupio u kontakt s djevojkom, dobio je i njezine slike, ali i dalje je zabrinut i, rekao bi netko, oprezan. Stoga je zatražio od diplomata da odvoje nešto vremena, potraže tu djevojku i potvrde mu da li slike odgovaraju prirodnom izgledu. No, to je bio manji problem. Ovaj je Britanac, osim toga, tražio da se oni malo raspitaju i o njoj, znate ono, gdje radi, kakva joj je obitelj, s kim se druži, ima li problema s policijom, ukratko da obave osnovni obavještajni rad. Kad su ga pitali zašto, Britanac je mirno rekao: “Ako slika odgovara, ako su podaci o njoj pozitivni, tada bih je zaprosio”. Dakle, neka državni službenici obave i posao posrednika kad su već tamo.
...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....