DALMATINCI U AUSTRIJI

Dežulović: Tuga s juga i stoka s istoka - Mriještenje Splićana na Kronplatzu

 Klarić/CROPIX

Prije nekoliko godina došao mi je u stan vodoinstalater. Najbolji u gradu, uvjeravali su me prijatelji. Čitave su se urbane legende isplele oko mitske figure toga majstora, koji je tajne zanata i najnaprednije vodoinstalaterske tehnologije trideset godina izučavao u samom inženjerskom Tibetu, na pečalbi u Njemačkoj. Pričalo se kako je kasnih sedamdesetih u Kölnu riješio Eissennberg-Schultzov problem, najpoznatiji vodoinstalaterski problem u cjelokupnoj svjetskoj povijesti gospodarenja vodenim resursima, ali slavu mladog Hrvata preoteo je njegov tadašnji šef, debeli neki inženjer Humboldt.

Posvećeni krug

Valjalo je ući u posvećeni krug onih koji imaju telefonski broj kralja splitskih špina i sifona, pa sačekati dobra dva tjedna da me udostoji čašću svoga ukazanja. Herr Wassermaister je zakasnio malo, niti dva sata, ja sam ga, kako je već red, počastio rakijom, a on je skinuo gornji dio maskirne uniforme i spremno zapalio cigaretu. Kucnuli smo se i pitao sam ga za njegovu slavnu njemačku karijeru. Malo što je pristojno, malo što me zaista zanimalo čuti barem djelić njemačke vodoinstalaterske mudrosti. Nije čovjek svaki dan u prilici čuti to iz prve ruke.

- Nema ti kod Švabe, brajko moj, zajebancije, in Deutschland wird gearbeitet! Tamo se radi! - započeo je Majstor svoj monolog, naglašavajući kažiprstom neprijelazni pasiv “radi”.

- I znaš tko su najcjenjeniji i najtraženiji majstori?

Bojažljivo sam krenuo pretpostaviti da je točan odgovor “Hrvati”, ali mi se činio nekako prvoloptaški, pa sam izabrao pretpostavku retoričkog pitanja, na koji se čeka mudar odgovor.

- Hrvati! - podviknuo je Majstor. - A znaš zašto?

Gledao sam ga kao oduzet.

- Zato - nastavio je nalivajući drugi bičerin - što su Hrvati vrijedan i pošten svijet! Rekao mi je jednom inženjer Humboldt: da mi je stotinu tvojih Hrvata, u Sudanu bih organizirao svjetsko prvenstvo u plivanju, vaterpolu i skokovima u vodu!

Prljavi trliš

Složio sam se s Herr Wassemaisterom. Hrvati su, poznata je stvar, najvrjedniji vodoinastalateri u cijeloj Njemačkoj.

- Nema ti, brajko moj, tamo zajebancije: u sedam četrdeset pet na poslu, u osam nula nula u kombiju! - podvukao je nakon pete rakije, negdje oko jedanaest sati. - Nema kod Švabe zajebancije.

Upijao sam njegove mudrosti kao opčinjen.

- A onda na posao u čistom bijelom trlišu sa znakom Abwas... Abwasrints... Abwasserinstallation Humboldt - rekao je nakon sedme rakije. - I znaš šta: nakon svakog terena mijenja se trliš. Nema tamo, brajko moj, da se pojaviš nekome na vratima u prljavome trlišu, a jok! Nema kod Švabe zajebancije.

Potajice, da majstor ne vidi, zapisivao sam njegove alegorijske epigrame.

Miris sarmi

- Misliš ti, brajko moj, da tamo majstor uđe u kuću pa sat vremena pijucka kavu, kao kod nas? Dobijo bi otkaz prvi dan! Fervaj... gerung!!! - prezirno se nakon jedanaeste rakije, vidno narušena zdravlja, Herr Wassermaister osvrnuo na naše barbarske običaje. - Nema kod Švabe zbajnc...

- Zajebancije - oprezno sam dovršio Učiteljevu mudrost.

- E, to.

Dva i pol sata kasnije isplatio sam kralja splitskih vodoinstalacija, pomogao mu da teturajući savlada desetak stepenica i pozvao mu taksi. Nije se, jebiga, mogao sjetiti gdje je parkirao, inače bi vozio sam, kajne problem. Nije to kao kod Švabe, brajko moj, gdje Mercedes neće da upali ako osjeti da u dahu imaš makar promil alkohola. Nema kod Švabe zajebancije.

Sutradan sam, da skratim priču, zvao prvog majstora iz novinskog oglasa, nekog bivšeg policajca, i čovjek je nakon petnaest minuta spojio jebenu tuš-slavinu s tri cijevi, složeni zahvat poznat među svjetskim vodoinstalaterima kao Dežulovićev problem. Lako mu je bilo kad je Herr Wassermaister dan prije popio svu rakiju. Opet mu je drugi preoteo slavu.

Zašto vam sve ovo pričam? Na ovu me, naime, davnu epizodu, zgodan eksperiment o mentalitetu Hrvata u kontroliranim uvjetima, proteklih dana podsjetio - miris sarmi.

Svake zime, oko Nove godine, Split poput gustog oblaka prekrije težak, opori vonj kuhanih sarmi. Tamo negdje poslije Božića iz svakog nebodera, iz svake zgrade razliježe se ulicama miris šufigane kapule, mesa, riže i kupusa, cijeli grad potkraj prosinca kuha sarme, mljevenog mesa u Splitu nećete naći sve do prvih dana siječnja. Što Splićani rade sa svim tim stotinama hiljada sarmi? Čim im se vrate funkcije šake i prstiju, prišivenih nakon novogodišnjih svečanosti s petardama, Splićani svoje sarme slažu u goleme lonce, stavljaju u posebne putne torbe i trpaju u prtljažnike automobila - zajedno s kobasicama, salamama, smrznutim kruhom, pivom, sokovima i zahodskim papirom - pa kreću na veliku seobu prema sjeveru.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 13:09