DENIS KULJIŠ PIŠE O NENADU STAZIĆU Provincijski glumac u tragikomediji

The best actors in the world, either for tragedy,comedy, history, pastoral, pastoral-comical, historical-pastoral, tragical-historical, tragical-comical -historical-pastoral, scene individable, or poem unlimited: Seneca cannot be too heavy, nor Plautus too light. - Shakespeare, Hamlet

Nenad Stazić uspio je realizirati svoju životnu ambiciju - postao je dramski prvak makar u teatru u kojem se izvodi farsa hrvatske demokracije. U maniri trećerazrednog glumca - što je njegov pravi poziv - ustaje i deklamira, a Poslovnik ga štiti od prirodne reakcije koja bi uslijedila na svakoj normalnoj pozornici - rajčica i ostalog gnjilog povrća… U toj produkciji, on je traged kojem nedostaje samo plašt da se umota na kraju interpelacije. Zoran Milanović je režiser tih nastupa, Milanović je mozak, a Stazić samo persona koja utjelovljuje tu političku opciju.

Promatrajući cijelu saborsku priredbu sa strane, hladno, moglo bi se reći kako vladinovce predstavljaju dva potpredsjednika vrlo strastvena oko svoje misije. Oni se uzajamno onemogućuju, dok premijer još ne zna gdje se točno našao i što mu je točno misija, ali je, fatalno, i sam počeo vjerovati ljudima koji u njega polažu prevelike nade. Sad i on, čini se, misli da bi trebao preuzeti političko vodstvo i od šefa računovodstva najavljenog reformskog kabineta postati vođa sa samostalnom političkom agendom.

Vladi koja samu sebe neutralizira, pristaje opozicija koja i ne pokušava sudjelovati u političkom procesu. Umjesto toga, glumi partizansko kazalište i vodi ideološku borbu, “kulturkampf”, na tako mizernoj razini, da se nešto slično dosad zbilja nije moglo vidjeti na ovoj balkanskoj destinaciji, ni u tuđmanovska vremena, osim možda u prvom sazivu parlamenta napučenom raznim fantastima i pijanim izgrednicima. Od tada do jučer, svi su u Saboru ipak pokušavali barem u formi očuvati manire zapadne demokracije, ali parlamentarnu komunikaciju razorio je upravo Milanović svojim “huliganskim stilom” uličarskog demagoga, kako je to sjajno, još na početku njegova mandata, objasnila profesorica Mirjana Kasapović. On je to sad radikalizirao okruživši se ekipom mučaljivih ćelavaca koji oko njega formiraju skvadrističku formaciju. Doista, Gabriele d’Annunzio, riječki izumitelj fašizma, imao je pravo kad je rekao - izbrijana lubanja je frizura budućnosti! Grupa beznačajnika koji su ušli u Milanovićev konvoj pošto ih je pokupio na zagorskim i prigorskim vinskim cestama krstareći po njima u političkoj agitaciji prije dolaska na vlast, ne govore, pa im je nužan saborski Stentor, tribun, makar i takav vašarski deklamator, koji nespretnom Karamarku omogućuje da replicira trezveno i politički korektno.

U ovim prilikama, Stazićevo saborsko praznoslovlje, idealna je politička supstancija. Da pali kod naroda, birača i stranačke mase, pokazalo se prilikom konvencije SDP-a. Partijska nomenklatura lažnih socijaldemokrata bila je listom za svog manekena, vječno umornog riječkog funkcionerčića Komadinu dok je članstvo listom optiralo za postkomunističkog gremlina koji brije kao da je uštekan na struju. Nije se glasalo oko političke platforme, nego se rezoniralo na ganglije, a tom stanju duha Stazić idealno odgovara - bezočna retorika, huligansko politiziranje i regimentaliziranje poslušnika, računa se, održat će na hrpi stranku koja nema idejnu podlogu ni politički program. Na vlast ionako ne mogu doći svojim akcijama, nego samo čekaju hoće li im opet pasti u krilo… Što je isto toliko bezizgledno kao i nade raznih otpadnika s desnice da će okupljanjem kod predsjednice možda ulučiti priliku da uđu u neku tehničku, prijelaznu, administrativnu vladu pod auspicijem vanjskog faktora. Neće. Hrvatska je osuđena na demokraciju, makar i ovakvu. I na Nenada Stazića kao njezin ukras.

Odakle je Stazić uopće iskrsnuo? Zapravo je tu praktično vječno, on je jedan iblerovski kadar, u dosluhu s krugovima zagrebačkih otpadnika, bandićevaca, kojima pripada i njegov brat blizanac, bivši direktor kazališta Gavella.

Lako je moguće da je Darko zapravo neprimjetno odmijenio Nenada, jer je kao frustrirani glumac nagovorio brata, profesora filozofije, da mu ustupi svoje mjesto u politici gdje će moći nastupati, dok se brat može preko sinekure u kazalištu Gavella zbližiti s Bandićem, budući da je akcija, naime novac, tamo gdje je Bandić, u gradskom kazalištu i na legendarnom šanku, a ne u stranačkoj politici. To je jedna teorija. Druga je teorija da, suprotno uobičajenoj percepciji, imamo zapravo samo jedan jedinstven lik koji se pretvara da su dvojica - teorijski postulirani Metastazić bio bi univerzalno upotrebljiv propali glumac koji nastupa u svim rolama što se traže u javnom životu ovog malenog grada u kojemu je i đavao rekao laku noć. No, dopustimo da ipak postoji zasebna jedinka “Nenad Stazić”…

Rođen je 1957. u Pakracu i to, kako tvrdi jedan novinski biograf uobičajeno niske pismenosti, “posve slučajno”. Majka je je bila u posjetu roditeljima u Daruvaru kad je zbog preranih trudova prebačena u obližnju pakračku bolnicu i - hop, odnosno hop-hop, rodio se Stazić. Diplomirao je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U to doba, sjećam se (studirao sam nešto ranije jednu ozbiljniju disciplinu) to su bile očajne grupe - na jednoj su predavali provincijalni marksisti, a na drugoj, poslije velikog Hergešića, prije današnjih fukoovaca, djelovali su većinom prilično blijedi nastavnici. Ispiti su se spremali tjedan dana, iz tekice. Kod Stazića se može uočiti upravo takva razina naobrazbe. Zaposlio se zatim na Radio-Zagrebu kao spiker. Odatle modulacija koju čujemo u njegovim saborskim monolozima - odmah se sjetim samozatajnih ljudi koji su morali čitati moje komplicirane, histerične rečenice u esejima koje sam pisao za Treći program; u hodu su ih prevodili na hrvatski, izgovarajući ih iz dijafragme, sa štokavskim ligaturama. Milanovićev speaker počeo je kao spiker. Zatim se prebacio u Obrazovni, gdje je imao bliski susret treće vrste s Jadrankom Kosor, no političku karijeru napravio je tek kad je na vlast došao HDZ, kao novinar i urednik Informativnog programa od 1990. godine. Čim se HDZ ispuhao, prebacio se kod Račana pratio je SDP za Informativni pa je iskoristio priliku da mu se prihefta. Nije to ništa neobično - i policajci koji se bave prostitucijom znaju se poslužiti uslugama escorta. To je profesionalni rizik kojemu se izlažeš ako ne možeš ostati na kritičkoj distanci, pa podlegneš i kompromitiraš se (mogao bih i sam nešto o tome u vezi s Milanovićem). Jednom kod Ivice, ostao je zauvijek na Iblerovom i već je šesnaest godina zastupnik, što te zaista navede da počneš razmišljati treba li ukinuti parlamentarni poredak, kad je rezultat cijelog demokratskog procesa da na kraju iz te političke retorte izađe ovakav homunkulus. Kad je ušao u Sabor, prestala je njegova biografija - karijera birokratskog političara je kraj (osobne) povijesti. Zastupao je razne stranačke inicijative. Milanović ga je prezirao, kao i Milanku Opačić, ali je poslije zaključio da su mu takvi nikakvi bolji od bilo koga s bilo kakvim kapacitetom i stavom. Takve iole samostalne progonio je i sustavno uklanjao iz nomenklature, pogotovo ako bi pokazali atom ambicije.

Osim politikom Stazić se bavio - pisanjem. Autor je vodvilja, takvozvanih “satira” za kazalište Kerempuh, ranije pod upravom zagrebačkog SDP-a. SDP i satira su u fundamentalnoj estetskoj opreci, osim ako je prvo predmet drugome. Dovoljno je ocijeniti kako su djela posve primjerena autoru. Njegov saborski patos ide ruku pod ruku, da tako kažemo, s njegovim poimanjem humora. Sve je to isti, otužni jazavčarsko-kerempuhovski spleen kojem nedostaju samo citra, kajkavska popevka i gemišt da se stvori potpun ugođaj provoda u agramerskom Domu satire na dnu Mesničke ulice, gdje se preko “Starog fijakera” spustiš iz Sabora pa s ostalim Milanovićevim trabantima ubijaš dane, čekajući da ti se ukaže viši smisao vlastite egzistencije. Da se ukaže vlast, vruće željena vlast, koja može ispuniti svaku, pa i ovakvu prazninu.