Dan prije nego što će Stjepan Đureković misteriozno nestati iz Hrvatske, u Ini nitko ništa nije slutio. Njegov kolega s istog kata, soba do sobe, Zlatko Hill, razmijenio je s njim nekoliko riječi, a Đureković je bio kao uvijek miran, bez ikakvih znakova da se nešto izvanredno događa.
Doduše, sve vrijeme širile su se priče da je nezadovoljan premještajem iz Ina Trgovine u Upravu, jer se tu manje zarađivalo.
“Govorilo se da više nije imao novca za kupnju bundi ženi, ali ne samo njoj. U trgovini je bilo mnogo više para, pa i raskoši”, priča dr. Hill, danas osamdesetšestogodišnjak, dopredsjednik vijeća za naftu HAZU.
Gotovo trideset godina dr. Hill proveo je na raznim vodećim mjestima u najvećoj hrvatskoj naftnoj kompaniji i u ekskluzivnoj priči za Nedjeljni Jutarnji, čuvar tajni Ine, otkriva detalje o Đurekoviću, za kojeg je uvjeren da nije napustio Hrvatsku zbog politike i političkih uvjerenja. Prije nego što je otišao, tvrdi Hill, nije upirao prst ni u koga, nije govorio o kriminalu, radio je svoj posao i družio se s ljudima koje je politika postavila u Ini.
“Ma kakav veliki Hrvat”, odmahuje rukom Hill. “Sve vrijeme bio je čovjek Partije, govorilo se da surađuje s Udbom. Odlazio je na neke sastanke u Vilu Weis, tamo gdje mi nismo imali ni pristupa.”
Bez razloga na Golom otoku
Dr. Zlatko Hill stručnjak je za naftu, a prije nego što je počeo raditi u naftnim kompanijama četrdeset i sedam mjeseci proveo je na Golom otoku. Osuđen je, kaže, bez ikakvog razloga, samo zato što je s prijateljima govorio o surovostima tadašnjeg režima. U godinama kada je radio u Ini uvijek je bio među pet, šest ljudi iz samog vrha kompanije, a svega se nagledao i naslušao. Ima samo lijepe riječi za Titovog sina Mišu Broza, koji je također radio u Ini.
“Bio je uvijek vrlo ljubazan, sa svima je uljudno razgovarao i nikada nije koristio prezime Broz. Druga stvar je s Vanjom Špiljkom. Znam samo da je jedne večeri bio uhapšen u hotelu Intercontinental i drugo jutro pušten.”
Iako je uvijek bio u samom vrhu odlučivanja, kao savjetnik i bliski suradnik direktora koji su se mijenjali, Hill kategorički tvrdi da Stjepan Đureković nije mogao znati za neki kriminal u Ini, ako je i postojao.
“On naprosto nije bio na položaju koji bi mu omogućio saznati za kriminal s tankerima, s prodajom i kupnjom nafte. Iskreno, nisam ni ja sve to mogao znati, jedino sam mogao naslućivati. Uski krug je o svemu odlučivao, a Đureković je u to vrijeme bio daleko od toga.”
Ali, da je posao s naftom bio unosan, to ne poriče ni Hill, čovjek izuzetno zanimljive biografije, koji je kao šesnaestogodišnji dječak otišao u partizane, zbog ljubovanja bio izbačen iz Partije, a iz rafinerije u Bosanskom Brodu došao u Inu, gdje je nakon toga završio dva fakulteta i doktorirao. “Poslije Golog otoka uspio sam se zaposliti u Bosni, a kako sam pokazivao interes za privredu i rad s naftom, u Bosanskom Brodu napravio sam prvi sistem određivanja cijena naftnih derivata u tadašnjoj Jugoslaviji. U Rafineriji sam imao dvostruko veća primanja nego kao načelnik financija kotara, u Ini još više. Dakle, novca je u naftnoj industriji bilo, pa je to očito privlačilo i Đurekovića.”
Nije bio bedak
Zanimanje za naftu Hill je pokazao odmah nakon što je pušten s Golog otoka. Čitao je sve što se moglo naći na temu prerade i trgovine naftom i već tada je naletio na ime Đureković.
“Napisao je rad u kojem je tvrdio da vrijednost naftnih derivata treba biti obrnuto proporcionalna njihovoj specifičnoj težini. Nije to bila baš ni tako glupa teorija, ali ipak u stvarnosti sve nije bilo posve tako.”
Kasnije se Hill sa Stjepanom Đurekovićem sreo u Zagrebu. Upoznao ga je kao jednog od direktora u Ina Trgovini, upravo u vrijeme kada je Đureković došao u sukob s još jednim moćnim direktorom. “Zakačili su se oko nekih projekata, a nakon toga su, da se stvar smiri, obojica bila maknuta s direktorskih mjesta. Nakon toga je Đureković došao nama u Upravu i tada sam se više počeo zanimati za njega.”
(...)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....