Nije samo nedavno brutalno ubojstvo seoskog svećenika nedaleko od Bihaća šokiralo javnost, mnogi su ostali začuđeni da je za zločin koji su počinila trojica maloljetnika isti dan saznala i majka jednog od počinitelja te da ga je pokušala zataškati.
Svećenik Mile Ivančić u selu je Zavalje stradao u petak od ruku trojice starijih maloljetnika koji su ga ubili iz koristoljublja i koji su ga, sumnja se, već i ranije pljačkali. M. D. (15) ubojstvo je istu večer priznao majci Mirjani koja je svećeniku pomagala čistiti župni dvor. Majka sina i njegova dva suučesnika (16 i 17 godina) nije prijavila policiji, već je oprala njegovu krvavu odjeću, a sutradan oko 14.15 sati otključala župnikova vrata znajući na što će naići.
Povela je i svoju 11-godinšnju kćer i pred šokiranim djetetom, a poslije i ostalim mještanima, hinila da je iznenađena ubojstvom svećenika. Doduše, vjerojatno nesretna žena i jest bila iznenađena i šokirana teškim prizorom posljedica brutalnosti kojom je svećenik ubijen.
‘Zaštita’ koja ne štiti
Poslije je davala izjave policiji i novinarima u kojima je tvrdila da ne zna tko je počinitelj. U ponedjeljak je policija došla po maloljetnog Dujmovića koji u početku nije priznao, ali se potom slomio i rekao da je kriv te pokazao nož kojim su ubili svećenika. Mještani kažu da je mladić bio hladan, a s njim je na policiju, psihički slomljena, očajna i u suzama, otišla i majka. Postoje sumnje da je i obitelj Edija Mišića, Splićanina koji je lani ubio meksičku turisticu Selenu Macedo, također možda znala da je on počinitelj. Umirovljeni forenzički psihijatar dr. Željko Marinić komentira: “Majka ovog mladića koji je s drugom dvojicom ubio svećenika očito je vrlo protektivna, jasno da je tu posrijedi zaštitnički odnos majke i djeteta, ali ta ‘zaštita’ ne štiti nikoga. Ona njega praktički stavlja u položaj da ne odgovara za teško djelo ubojstva. Da bi odgajali kvalitetne ljude, roditelji s djecom moraju imati otvorene odnose i sučeljavanje… Bez obzira na zaštitnički odnos koji svaka majka osjeća prema djetetu, ovo je nešto što se ne može tolerirati i prikrivati. A i time se dečku ne daje nikakav kvalitetan primjer za daljnje ponašanje. Ako majka ili otac znaju da im dijete krade ili čini druga kaznena djela, ne mogu šutjeti o tome”, ističe dr. Marinić.
U njegovoj 41 godinu dugoj praksi kaže da nije susreo roditelja koji je prikrivao zločin djeteta. “Znalo se dogoditi da roditelji nešto prešute, ali ovako drastičan primjer nikada nisam sreo. To što je učinila ova majka svakako nije uobičajeno, to je iznimka i govori o bolesnom roditeljskom odnosu. U svojoj sam praksi, potpuno obrnuto, viđao neke roditelje koji su postali veći progonitelji vlastite djece koja su krenula krivim putem nego što je to bio sam zakon.”
Ivan Kern, umirovljeni odvjetnik, kaže da u dvadeset godina tužiteljske, a potom dvadeset godina odvjetničke karijere nije imao sličan slučaj. Najbliže tome je slučaj koji je imao početkom 1970-ih, još kao tužitelj. Radilo se o pokušaju ubojstva, a brat počinitelja je, u pokušaju da prikrije dokaze, pištolj kojim je izvršen napad bacio u rijeku. Kad se poslije utvrdilo što se dogodilo, brat je priznao, ali nije, sukladno zakonu, kazneno gonjen.
Naime, i nekadašnji i pozitivni Kazneni zakon u Hrvatskoj isključuju odgovornost bliskih rođaka - roditelja, djedova i baka, braće i sestara i kod neprijavljivanja počinjenog djela i kod pomaganja počinitelju nakon izvršenog djela. “Zakon kaže da nema kaznenog djela ako ne prijaviš a roditelj si, niti ako pružiš pomoć tako da pereš krvavo odijelo, prikrivaš tragove, uništavaš dokaze…
No, druga bi bila situacija da je majka znala da on namjerava ubiti svećenika i da mu je tada, još prije nego što je on to učinio, obećala pomoći. Tada ona, jasno, ne bi bila isključena od kaznene odgovornosti.” Ipak, ističe Kern, pitanje je je li to da roditelj prikriva teški zločin djeteta doista rijedak slučaj. “Istina, rijetko se događa da se takvo što otkrije, a mi ne znamo koliko je slučajeva u kojima bliska rodbina uništi dokaze i šuti. Dakle, to vam je izniman slučaj zato što se rijetko otkrije pa se zato rijetko i procesuira, a ne možda zato što se zaista rijetko i događa”, komentira Kern.
Nijekanje stvarnosti
Nebojša Buđanovac, socijalni pedagog i psihoterapeut koji 20 godina radi s mladima u Varaždinu, kaže da se često susreće s roditeljima koji, doduše, ne idu tako daleko da prikrivaju ubojstva koja su počinila njihova djeca, ali su jako skloni odbiti prihvatiti da su im djeca ovisnici i delinkventi.
“Imao sam čak slučajeve u kojima je dijete bilo doista teški ovisnik i višestruki delinkvent, imalo je psihopatsku strukturu ličnosti, potpuno hladno iskorištavalo je sve oko sebe, pljačkalo, a roditelj je uporno govorio: ‘Bude to njega prošlo’. To nijekanje da pogledaju stvarnosti u oči često se događa kod roditelja ovisnika.
Svi ste protiv mog sina!
Obično mi u tom negiranju kažu: ‘Ma, nije to ništa’, ‘Proći će to njega, i ja sam tako u njegovim godinama’. Neki i vrlo agresivno brane svoje dijete kad ih suočite s činjenicama, drže da je to i nekakav napad na njih same, napad na njihov odgoj. Tada čujem rečenice poput: ‘Što vi tu meni govorite…’, ‘Svi ste vi protiv mog djeteta…’, ‘On je uvijek žrtva…’ ili ‘Ona nije ništa kriva, uvijek nju isprovociraju’.
Roditelji često projiciraju vlastite frustracije. I tako, što je roditelj dalje od realiteta, to je veća šansa da će dijete razviti poremećaje u ponašanju, ali i poremećaje osobnosti koje je poslije puno teže korigirati”, kaže Buđanovac i dodaje: “U ovom slučaju, kad je dijete ubilo i vi znate da je vaše dijete počinilo zločin, nema moralne dileme. Ne možete sakriti da je vaše dijete ubilo čovjeka. Jasno da ona nije ubojica, nije ga ni navodila na takvo što, ali je prikrivala zločin. Slika koju roditelj ima o djetetu apsolutno utječe na njegove postupke prema djetetu.
Što roditelj ima realniju sliku o djetetu, što je sam zrelija ličnost, što je iskusniji, to će njegovi odgojni postupci biti adekvatniji. Velik dio problema ponekad i nastaje djelomice zbog toga što su roditelji skloni potiskivanju činjenica da se s djetetom nešto događa. Neki od dečki koji su ubili svećenika možda su i ranije napravili neki manji delikt. Roditelji ponekad pridonose takvom ponašanju svoje djece, ako ne u aktivnom smislu da ih usmjeravanju u delinkvenciju ili im daju primjer u vlastitom ponašanju, a onda pasivno tako da im ne postavljaju granice i olako prelaze preko neprihvatljivih ponašanja”. Buđanovac upozorava da smo postali društvo u kojem su mnogi roditelji nezdravo hiperzaštitnički nastrojeni. “Ono o čemu se danas jako puno priča su prava djeteta i to je u redu, ali djecu treba naučiti i obavezama, jer prava nose određene obaveze i odgovornosti, a to je zadnjih 15-ak godina gotovo izostavljeno.
Nesklad u procjeni
Došlo je do velikog disbalansa između razumijevanja prava i razumijevanja obaveza mlade osobe, mnogi odrastaju svjesni svojih prava, ali bez znanja da imaju i obaveze.”
Prof. Jadranka Zorić, klinička psihologinja, stalna sudska vještakinja koja je doktorirala na maloljetničkoj delinkvenciji, ističe da je “dužnost i općenito poslanje roditelja da štiti svoje dijete, pa očito i u takvim najgorim situacijama. Jer taj postupak prikrivanja dokaza nije ništa drugo doli postupak pokušaja zaštite svog djeteta… Način na koji je majka reagirala upućuje da je riječ o jednostavnijoj osobi, koja nije adekvatno šire procijenila tu situaciju, ona to radi iz skučenog kuta…
Ovo je bila krizna situacija i ona je reagirala na način kako je smatrala da bi trebalo. Možemo se složiti da je to nerazumno, da to sigurno ne uključuje odnos prema žrtvi, nego je usmjereno na usku zaštitu tog djeteta.” Nije htjela detaljnije komentirati konkretan slučaj, ali je, govoreći načelno, istaknula: “Svatko radi u životu onako kako zna i umije, odgaja djecu onako kako zna i umije, odabiremo načine rješavanja problema u skladu sa svojim sposobnostima i u skladu sa svojim socio-kulturalnim sklopom”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....