Predsjednik Županijskog suda u Zadru Ivan Marković našao se u središtu jedne od najžešćih javnih rasprava o radu pravosuđa nakon što je, kao istražni sudac, odlučivao o istražnom zatvoru sedmorici mladića osumnjičenih u slučaju seksualnog nasilja nad maloljetnom djevojkom.
U najnovijoj odluci Ustavnog suda RH koja se odnosi na taj slučaj, odbijena je njegova ustavna tužba protiv nakladnika od kojeg je tražio naknadu štete zbog medijske objave koja je uslijedila nakon njegove odluke, javlja Slobodna Dalmacija.
U ovom sporu Marković je od nakladnika P. d.o.o. portala Direktno.hr zatražio je 5306,91 euro. Redovni sudovi odbili su njegov odštetni zahtjev, a Ustavni sud sada je zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo povrede njegovih ustavnih prava.
Slučaj je 2019. izazvao snažne reakcije javnosti i prosvjede u brojnim hrvatskim gradovima, a rasprava o postupanju pravosuđa prerasla je u lavinu medijskih objava, političkih reakcija i oštrih javnih osuda na račun suca.
Ukupno 25 tužbi
Markovićev spor protiv nakladnika portala Direktno.hr inače je samo jedan od postupaka povezanih s medijskim izvještavanjem o slučaju maloljetnice. Prema ranijim izvještajima i podacima Hrvatskog novinarskog društva, Marković je pokrenuo ukupno 25 tužbi i drugih postupaka protiv novinara i medija, a među tuženima je bila i Hanza Media, izdavač Slobodne Dalmacije.
U jednom od ranijih sporova protiv Hanza Medije Općinski građanski sud u Zagrebu u veljači 2022. godine nepravomoćno je dosudio Markoviću 250 tisuća kuna naknade štete. Taj se postupak odnosio na niz tekstova o slučaju, uključujući izvještavanje novinara Ivice Nevešćanina, koji je prvi pisao o seksualnom nasilju nad djevojčicom i odluci da se osumnjičenici puste na slobodu.
Slučaj koji je izazvao javnu raspravu počeo je odlukom iz listopada 2019. godine, kada je Marković kao sudac istrage pustio osumnjičene mladiće da se brane sa slobode uz određene mjere opreza. Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zadru naknadno je promijenilo tu odluku i odredilo istražni zatvor za petoricu osumnjičenih. Taj je razvoj događaja izazvao prosvjede u više od petnaest hrvatskih gradova. Nakon istrage podignuta je optužnica protiv petorice mladića i dvojice maloljetnika zbog kaznenih djela protiv spolne slobode, te spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta.
U srpnju 2022. godine šestorica optuženih proglašeni su krivima za kaznena djela povezana sa seksualnim nasiljem nad tada 15-godišnjom djevojkom. Četvorici su izrečene zatvorske kazne, dok su dvojici izrečene sankcije bez odlaska u zatvor. Visoki kazneni sud potvrdio je 2024. godine prvostupanjsku presudu za šestoricu. Jedan od prvotno obuhvaćenih mladića preminuo je u prometnoj nesreći prije završetka postupka.
Najnovija odluka Ustavnog suda ne preispituje kaznenu odgovornost mladića, nego se bavi isključivo pitanjem je li u konkretnom medijskom sporu došlo do povrede Markovićevih ustavnih prava. Zaključak je suda, međutim, da za dosudu tražene naknade štete nisu bile ispunjene pretpostavke, te da je u okolnostima tog slučaja prednost opravdano dana slobodi izražavanja i javnom interesu. Odluku su donijeli sudac Ante Galić, predsjednik Vijeća, te suci Lovorka Kušan, Maša Marochini Zrinski, Rajko Mlinarić, Frane Staničić i Miroslav Šumanović, piše Slobodna Dalmacija.
U središtu odštetnog spora bila je objava koja je prenosila reakcije na Markovićevu odluku, uključujući izjave političara i druge javne komentare. Među njima se našla i rečenica: "Smrad mrtvog kanala nije ništa naspram onog smrada sudaca koji silovatelje puštaju na slobodu."
Veliki interes, reakcije i prosvjedi
Ustavni sud polazio je od toga da je javnost imala pravo biti obaviještena o odluci da se osumnjičenici brane sa slobode. Predmet je izazvao velik interes, javne reakcije i prosvjede, pa je izvještavanje o njemu bilo povezano s pitanjem funkcioniranja pravosuđa i povjerenja građana u institucije. Ustavni sud razmatrao je odnos slobode izražavanja iz članka 38. Ustava i prava na poštovanje osobnog i obiteljskog života iz članka 35. Upravo je odmjeravanje tih prava bilo ključno za odluku.
Šestorica mladića iz okolice Zadra krivi za silovanje 15-godišnje djevojčice: Ovo su kazne
- Sudovi i suci nisu izuzeti od javnog nadzora. Mediji imaju legitimnu ulogu u istraživanju rada institucija, upozoravanju na moguće nepravilnosti i otvaranju rasprava o odlukama koje izazivaju snažne reakcije građana. Osobe koje obnašaju javne funkcije moraju biti spremne na širu i oštriju kritiku nego privatni građani - navodi se u obrazloženju.
Ustavni sud pritom nije zanemario drugu stranu priče. U odluci se navodi da kritika rada pravosuđa treba biti utemeljena na istinitim i cjelovitim informacijama. Nedovoljno provjereni ili nepotpuni podaci mogu stvoriti pogrešan dojam da je sudac bio pristran ili da je donio nezakonitu odluku. Ta je razlika važna za razumijevanje granice između legitimne kritike i objave koja može povrijediti nečiji ugled.
Posebno je osjetljiv položaj sudaca koji zbog obveze čuvanja tajnosti postupka ne mogu javno iznositi sve okolnosti predmeta niti se braniti na isti način kao političari ili drugi sudionici javne rasprave. Ustavni sud uzeo je u obzir da takva ograničenja mogu otežati odgovor na javne optužbe.
- Nositelji pravosudnih funkcija nisu lišeni prava na zaštitu od neutemeljenih i izrazito štetnih napada. Istodobno, ta zaštita ne smije postati sredstvo kojim bi se zabranjivalo izražavanje mišljenja o pitanjima od javnog interesa ili kritiziranje sudskih odluka - navodi se.
Jedan od ključnih elemenata odluke nije samo priroda objavljenih izjava nego i pitanje je li Marković dokazao da mu je upravo objava tuženog nakladnika prouzročila štetu za koju traži novac. Prema obrazloženju Ustavnog suda, nije dokazao sve potrebne pretpostavke za dosudu naknade štete, uključujući štetnu radnju, nastalu štetu i uzročnu vezu između konkretne objave i posljedica koje je naveo. Nije dovoljno pokazati da je nakon nekog događaja osoba bila izložena negativnim komentarima ili da je zbog ukupne medijske reakcije trpjela duševne boli. U odštetnom sporu potrebno je utvrditi i kakvu je ulogu imala upravo objava protiv čijeg je nakladnika tužba podnesena.
Ustavni sud posebno je ukazao na činjenicu da je Marković pokrenuo 25 postupaka protiv različitih medija i nakladnika. U ovom sporu nije dovoljno razgraničio štetu koju je pripisivao konkretnoj objavi od posljedica drugih tekstova, snimki, komentara i javnih reakcija koje su pratile isti slučaj. Tijekom postupka opisivao je teškoće u utvrđivanju koliko mu je duševnih boli prouzročila pojedina objava. Usporedio je situaciju s osobom koju netko udara, a zatim joj se pridruži još netko, objašnjavajući da to što se drugi priključio ne znači da nije nanio dodatnu ranu. Usporedba ilustrira njegov argument da se šteta može povećavati zbog niza objava, ali sama po sebi nije bila dovoljna da se utvrdi odgovornost konkretnog nakladnika i dosudi traženi iznos.
To je važno i iz šire perspektive medijskih sporova. Kada o istom događaju izvještavaju brojni mediji, a reagiraju političari, građani i institucije, nije dovoljno utvrditi da je osoba pretrpjela neugodnosti ili štetu. Potrebno je dokazati vezu između štete i postupanja tuženika, kao i ispunjenje ostalih zakonskih pretpostavki odgovornosti.
Nije odredio koje su mu duševne povrede nanesene
U ovom je slučaju sud prihvatio da je objava prenosila reakciju na odluku koja je pokrenula snažnu javnu raspravu o pravosuđu. Zaključio je da redovni sudovi nisu povrijedili Markovićeva ustavna prava kada su odbili njegov odštetni zahtjev i dali prednost slobodi izražavanja.
- Sudac može biti izložen oštroj kritici zbog odluke koju donosi u ime institucije, ali kritika ne bi smjela počivati na neistinitim ili nepotpunim informacijama. S druge strane, osjećaj povrijeđenosti sam po sebi ne znači da su ispunjene sve pretpostavke za naknadu štete - pojašnjava se.
Njegova je ustavna tužba odbijena jer su sudovi u tom konkretnom slučaju zaključili da nije dokazao sve pretpostavke za naknadu štete te da je prednost slobode izražavanja bila ustavno prihvatljiva.
- Činjenica da je tužitelj ustao s 25 (dvadeset i pet) tužbi radi naknade štete nastale objavom informacija, te da ni on sam u svom iskazu, kao ni ostalim provedenim dokazima nije uspio dokazati štetnu radnju, štetu i uzročnu vezu između baš ove prijeporne objave (videa i teksta, te je i na upit sutkinje naveo ‘vrlo teško je izraziti i odrediti koje su to duševne boli koje mi je nanio baš ovaj nakladnik, ‘ali praktično mogu reći ako vas netko cipelari i onda netko sljedeći se tome pridruži ne znači da vam nije nanio ranu koja se i dalje širi.‘), sa štetom koju je on, po utvrđenju ovoga suda, neprijeporno trpio uslijed izloženosti brojnim uvredljivim i ponižavajućim medijskim napisima i objavama, kao ni njezino razgraničenje u odnosu na ostale medije, što čini pretpostavke tuženikove odgovornosti za štetu, kao ni njezinu visinu, to prema shvaćanju ovog suda ne opravdava dosudu novčane naknade štete, temeljem pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221. a ZPP-a. - navodi se u obrazloženju kojim je odbijena Markovićeva žalba protiv prvostupanjske presude koja je odbijena drugostupanjskom presudom.
Ističe se kako je u konkretnoj situaciji postojao interes javnosti o kaznenom predmetu, a zadaća medija je širenje informacije javnosti, te da je sam tužitelj u svom iskazu naveo da mu je teško odrediti i izraziti koje su to duševne povrede nanesene od strane tuženika jer je bilo u pitanju više medija, kako piše Slobodna Dalmacija.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....