Otok na kojem je policija tražila Mateja Beograđanima je nekad služio kao ‘vrt‘, a koristio se i za partijanje

U utorak i srijedu su pripadnici Policijske brigade, Policijske ispostave za sigurnost na rijekama i Uprave kriminalističke policije, Policijske uprave za grad Beograd obavili terensku pretragu Velikog ratnog otoka u Beogradu, a riječ je o akciji u sklopu potrage za Splićaninom Matejem Perišom, koji je nestao 31. prosinca u Beogradu.

Veliki ratni otok mjesto je dobro poznato većini Beograđana. Taj riječni otok podno Kalemegdana, najpoznatije beogradske turističke atrakcije, parka smještenog na mjestu gdje se spajaju Sava i Dunav, sa svoje druge strane gleda na novobeogradsku obalu. Na njemu je šljunčana plaža Lido, druga najpopularnija u ljetnim danima na beogradskom području, a unutrašnjost je bogata florom i faunom, pogotovo ptičjim vrstama, od kojih su mnoge rijetke u drugim dijelovima Srbije, ali ne i ovdje, u središtu glavnoga grada.

Unatoč današnjem "miru i tišini" te prostoru za ljetne radosti daleko od mora, zbog svoje povijesti naziva se Veliki ratni otok. Ima površinu nešto veću od dva kilometra četvorna, a prvi se put spominje u povijesnim zapisima kao mjesto odakle je sultan Sulejman krenuo u osvajanje Beograda 1521. godine. Tristo godina kasnije, 1806. godine, otočić je poslužio kao uporište Srbima pobunjenicima protiv turske vlasti. Pod vodstvom Karađorđa Petrovića, tijekom prvog srpskog ustanka, u tadašnjem Beogradskom pašaluku vodile su se bitke protiv Turaka između 1804. i 1813. godine. Karađorđevi pobunjenici s otoka su topovima gađali protivničku silu na Kalemegdanu. Stotinjak godina kasnije, 1915. godine, austrougarska vojska odatle je bombardirala Beograd.

Osim toga, taj je vojni otok sredinom 18. stoljeća bio podijeljen na dva dijela sporazumom potpisanim između dvije velike sile, Austrije i Osmanskog Carstva. To dovoljno govori o strateškoj važnosti otočića. Dijelom bližim Beogradu vladali su Turci. Onim okrenutim prema Zemunu, vladali su Austrijanci.

Otok nikada nije urbaniziran, ali je zato dio 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća bio svojevrsni beogradski vrt na kojemu se uzgajalo povrće i prevozilo za prodaju na lokalnim tržnicama. Posljednjih godina bilo je planova o gradnji žičare, jedno vrijeme se koristio kao otok za partijanje, a ljeti pontonski most spaja otok s obalom Zemuna. Mnogi se slažu da je dobro što se planovi još ne ostvaruju jer je ovako otočić pod vlašću prirode, od čega najviše koristi imaju stanovnici gradova koji ga okružuju. Šume, livade, sojenice i brojne životinjske vrste okupiraju otok, a povremeno ga preuzme i potopi Dunav.