Subotnji zločin oca monstruma snažno je zatresao Hrvatsku pa potraga za razlozima tog bezumnog čina u kojem su ugašeni životi troje djece ne prestaje.
Stručnjaci pak ne žele govoriti o konkretnom slučaju jer, kažu, bilo bi to neetično, ali ipak ni laicima nije teško prepoznati da je najvjerojatnije riječ o narcisoidnom poremećaju ličnosti koji može, istina rijetko, dovesti do tako velike tragedije.
Upravo o patološkim narcisima, o tome što ih dovodi do ruba kad su spremni i na zločine, što je to preko čega ne mogu prijeći te zašto su spremni nauditi bliskim osobama, razgovarali smo s prof. dr. Darkom Marčinkom, predsjednikom Hrvatskog društva za poremećaje ličnosti i predstojnikom Klinike za psihijatriju KBC-a Zagreb, koji je veći dio svog znanstvenog opusa posvetio upravo proučavanju poremećaja ličnosti.
"Kod ljudi s narcisoidnim poremećajem ličnosti, odnosno kod patološkog narcisa, postoji nesklad između fasade koju pokazuju drugima i unutarnjeg realnog stanja koje je sve samo ne za njih zadovoljavajuće. Upravo iz toga proizlaze i sva njihova devijantna ponašanja, uključujući i ubojstva. Naime, vanjska fasada uvijek je glamurozna i grandiozna, jer sebe vide kao najboljeg, najmoćnijeg, za razliku od stvarnog osjećaja koji je sve samo ne dobar te se s time takve osobe teško nose. Imaju mehanizam obrane po kojem su za sve njihove nevolje krivi drugi, jer upravo su oni bolji od tih drugih baš u svemu", objašnjava prof. dr. Marčinko.
Dodaje da je čovjeku jedna od najneugodnijih emocija sram, koji kod patoloških narcisa izaziva disfunkcionalnost svaki put kad dožive, primjerice, neki gubitak koji ne mogu prihvatiti. To može biti gubitak partnera, posla, novca ili bilo čega drugog što kod takve osobe izaziva sram. Zbog toga mogu reagirati impulzivno i agresivno.
"Između narcisoidnih i antisocijalnih (kršenje društvenih normi) poremećaja ličnosti nalazi se sindrom malignog narcizma koji uključuje patološku narcisoidnost i paranoidnost, što znači da takve osobe imaju nerealni doživljaj ugroženosti. Iz tog malignog narcizma kao posljedica visoke osjetljivosti proizlazi narcistični bijes, koji se često manifestira agresivnim ponašanjem prema osobi koju doživljava kao ugrožavajuću za sebe. Taj osjećaj ugroženosti proizlazi iz njegove nerealne percepcije i to je objašnjenje zašto okolina ne može racionalnim sagledavanjem dobiti uvidu u patološko ponašanje takve osobe, odnosno racionalnom analizom dobiti uvid u psihičku patologiju ličnosti. U svim ozbiljnim ekspertizama narcisa uzima se ne samo vanjsko ponašanje nego i podloga tih smetnji koja se krije u zoni nesvjesnog", naglašava prof. dr. Marčinko.
"Za narcisoidnu osobu je karakterističan tzv. prošireni suicid, što znači da slabo mogu razlikovati osjećaje prema sebi ili osobama koje smatraju 'produženjem' sebe, a to su njima bliske osobe. Oni ih doživljavaju kao produžetak vlastite osobnosti i vlastitih želja bez obzira na njihove osjećaje, a onda to može završiti upravo ubojstvom bliskih osoba", kaže dr. Marčinko.
Naglašava da je model ponašanja narcisoidne osobe crno-bijeli, što znači da rascjep koji vodi iz krajnosti u krajnost te projekcija po kojoj mu se sve loše događa zbog bliskih osoba u konačnici vode u teška kaznena djela.
"Upravo kad se osjećaju ugroženima, kad su u stanju dubokog beznađa, reagiraju impulzivno i mogu ugroziti druge. U podlozi je zapravo zavist prema nekome tko ima nešto što on sam nema pa kod njega potiče destrukciju prema toj osobi. Čak i uspjeh djeteta ili partnera može doživjeti kao napad na vlastitu ličnost i doživjeti kao vlastiti poraz. Geslo narcisoidnih ličnosti je bolje smrt nego da bude posramljen na bilo koji način. Upravo zato što ne mogu podnijeti uspjeh drugih, zavist ih tjera u kaznena djela. Izrazito teško prihvaćaju prekide bilo koje vrste, pa i one partnerske. Kao što je i Narcis u mitu završio loše, tako i narcisi 21. stoljeća na kraju završavaju u raljama autodestrukcije", zaključuje prof. dr. Marčinko.