EKSKLUZIVNO Prvi objavljujemo dokument Udbe u kojem se predlaže ubojstvo Brune Bušića, a koji može biti presudan na suđenju Perkoviću

Na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu ovoga je tjedna na suđenju bivšim jugoslavenskim obavještajcima Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, optuženima za ubojstvo Stjepana Đurekovića 1983. godine u Njemačkoj, “pronađen” dokument koji se može smatrati prijedlogom za likvidaciju poznatog hrvatskog emigranta Brune Bušića.

Iako taj dokument nema izravne veze s ubojstvom Đurekovića, za suđenje u Münchenu mogao bi biti vrlo značajan jer se iz njega jasno može vidjeti linija zapovijedanja, odnosno tko predlaže “neutralizaciju”, kome ide na odobrenje i tko potom provodi “predložene mjere”.

Operativni sastanak

Bušić je ubijen u Parizu 1978., a prezentirani dokument sadrži zaključke s operativnog sastanka održanog 11. siječnja 1977. u republičkom SUP-u RH. Zanimljiv je već i sam sastav sudionika tog sastanka. Na njemu su naime bili prisutni operativci i načelnici nadležnih centara SDS-a u Karlovcu i Splitu, među ostalim i operativac koji je imao doušnika u Bušićevoj blizini, ali i njihovi nadređeni iz republičkog i saveznog SDS-a. Radilo se o tadašnjim šefovima službe nadležnima za borbu protiv neprijateljske emigracije.

Većem dijelu sastanka prisustvovao je, kako se navodi, i zamjenik republičkog sekretara RH, odnosno prvi čovjek republičkog SDS-a. Na sastanku su prezentirani podaci o djelovanju većeg broja hrvatskih emigranata, pri čemu je Bruno Bušić označen kao u tom trenutku najopasnija osoba. Spominje se njegova povezanost s emigrantima i emigrantskim organizacijama koje su poduzimale ili planiraju poduzimati razne terorističke akcije protiv Jugoslavije. Među ostalim se spominje i njegova umiješanost u otmicu aviona.

U drugom dijelu dokumenta više se ne spominju konkretna imena, već se spominju akteri pod određenim rednim brojevima. No s obzirom na prethodni sadržaj jasno da je “akter pod brojem 1” Bruno Bušić. Pritom se navodi kako je zaključeno da se, u cilju onemogućavanja namjera ekstremnih emigrantskih grupa i pojedinaca, uz ostalo poduzme i sljedeće. “1. Izvrše sve predradnje, kako bi se akter akcije pod brojem 1. neutralizirao, odnosno onemogućila njegova neprijateljska aktivnost na duže vrijeme.”

‘Jedini izlaz’

Pritom se traži da se ovaj prijedlog “razmotri od mjerodavnih i usvoji jer je, po njihovu mišljenju, to jedini izlaz iz postojeće situacije”. Prema iznesenim podacima tijekom suđenja u Münchenu, ovakve je mjere u to vrijeme u konačnici odobravao sam Josip Broz Tito, a nakon njegove smrti bio je nadležan Savjet za zaštitu ustavnog poretka. Zanimljivo je da sudionici ovog sastanka govore i o postupanju nakon što dobiju odobrenje. Pravna pomoć “Nakon što se predložene mjere odobre od mjerodavnih faktora, ponovo će se - posebno svaka radnja - dogovarati, kako bi realizacija ovih operativnih obrada bila što uspješnija”.

Ovaj dokument njemački je sud dobio zajedno s drugom opsežnom dokumentacijom iz Hrvatske putem međunarodne pravne pomoći, a njegovo izravno uvođenje kao dokaza predložili su sutužitelju u postupku, odvjetnici Đurekovićeve udovice Gizele Đureković.

Za Perkovića i Mustača, čija obrana cijelo vrijeme pokušava provući tezu da je Đurekovića likvidirala Savezna služba, ovaj bi dokument ipak mogao biti neugodan jer pokazuje da su u jednoj usporedivoj “ofenzivnoj akciji” usmjerenoj “neutralizaciji neprijatelja”, pored saveznih, sudjelovali i ljudi iz republičkog SDS-a. I to upravo s onih pozicija na kojima su u vrijeme ubojstva Đurekovića bili Perković i Mustač. Mustač je bio zamjenik sekretara, odnosno šef republičke službe, dok je Perković vodio II. odjel za neprijateljsku emigraciju, a usto je vodio i doušnika, Krunoslava Pratesa, koji je špijunirao Đurekovića.

Slučaj Sindičić

Osim toga, pojavljivanje ovog dokumenta, koji je sudac zagrebačkog Županijskog suda Ivan Turudić poslao Nijemcima po spomenutom zahtjevu, zanimljivo je i stoga što “nije postojao” u vrijeme kad se na istom Županijskom sudu vodio postupak za ubojstvo Brune Bušića protiv optuženog i kasnije oslobođenog Vinka Sindičića. Odnosno, pitanje je je li taj, a možda i niz sličnih dokumenata bio skriven u domaćim arhivima ili ih nitko nije ni pokušavao pronaći.