JAKO ANDABAK

Kako sam stvorio 20 tvrtki i zaposlio 2000 radnika

 Neja Markičević/CROPIX

Jednom od vodećih hotelijera u Hrvatskoj sutra je rođendan. Rođen je 19. listopada 1949. godine u mjestu Čaić pokraj Livna. Sasvim sigurno, rođendan će dobro proslaviti jer Jako Andabak priznaje da obožava druženja s obitelji i prijateljima koja su često upravo u njegovim nekretninama koje se nalaze od Brača do Crikvenice. Najmlađa od njegove četiri kćeri i on rođeni su na isti dan, a budući da ona još uvijek studira, jedina zasad nije s njim u biznisu. Strast su mu i putovanja pa na svim krajevima svijeta provodi čak stotinjak dana godišnje. Njegov hotelski lanac Bluesun broji 13 hotela i jedan autokamp, na Bolu, u Brelima, Tučepima, Starigrad Paklenici i Mariji Bistrici. U ozbiljnim je investicijama u Stubičke i Bizovačke toplice. S nešto manje od dvadesetak tvrtki ušao je i u biznise proizvodnje vina, mesa, pa čak i furnira. Ulazi u biznis kad god procijeni da ima priliku za rast i zaradu pa je upravo pri završetku inovativnog softvera za upravljanje poslovnim procesima u hotelima koji planira plasirati na globalno tržište. Jako Andabak stoga je logičan izbor da bude jedan od sudionika konferencije koja će se u sklopu izbornog projekta EPH Prava pitanja održati 22. listopada u Splitu, na temu stanja i budućnosti poduzetništva u Hrvatskoj.

Mnoge iznenadi činjenica da ste inženjer elektrotehnike. Bili ste izvrstan student, dobili ste i rektorovu nagradu. Kakva vas sjećanja vežu uz prvi posao?

- Diplomirao sam prije roka, to je mi je bilo jako važno jer sam imao studentski kredit i stipendiju. Imao sam nešto manje od 23 godine kada sam počeo raditi kao pripravnik u Končaru. Kad sam dobio taj posao, nisam razmišljao dugoročno o karijeri, cilj mi je bio samo razvoj i učenje.

Niste bili iz siromašne obitelji. Kako to da ste morali podignuti kredit da biste studirali?

- Iz dobrostojeće sam obitelji. Otac je imao dosta zemlje i trgovao je stokom, ali je ipak otišao u Njemačku da bi mogao osigurati školovanje bratu i meni. Obitelj mi je pomogla, ali sam se i sam snalazio. Na drugoj godini na fakultet su dolazili predstavnici velikih elektrotehničkih poduzeća. Mene su primijetili iz sarajevskog Energoinvesta pa sam odlučio s njima dogovoriti stipendiju. Međutim, pred kraj studija imao sam već planove o ženidbi s djevojkom u Zagrebu. To je presudilo što sam ipak prihvatio ponudu Končara koji je otkupio stipendiju od Energoinvesta.

Ostali ste devet godina u Končaru.

- Imao sam uspješan napredak u karijeri. Krenuo sam od pripravničkog mjesta i dogurao do viših pozicija u konačnici i do mjesta zamjenika direktora. Imao sam nekoliko inovacija vezanih uz upravljanje dizalima, dobio sam i nagrade, čak i novčane jer su te inovacije nosile konkretne uštede.

Zašto ste otišli iz Končara u daleko manje poduzeće?

- Volta je bilo relativno malo poduzeće od pedesetak zaposlenih i tu sam opet ostao oko devet godina na poziciji direktora. U Končaru me čekao sat za 10 godina vjernosti, a ja sam imao osjećaj da ću, ako nešto ne promijenim, trajno ostati u Končaru. Imao sam ponudu i da odem kao predstavnik Končara u Irak, ali sam ipak odlučio zbog obitelji ostati u Zagrebu i te 1983. prihvatio sam mjesto generalnog direktora u Volti.

Je li točno da ste tada imali najveću direktorsku plaću u Jugoslaviji?

- Istina je. Cijela tvrtka imala je plaće tri puta veće od prosjeka. Imali smo visoke plaće jer smo radili izuzetno dobro. To je bila mala tvrtka elektrotehnike koja je radila vrlo specifične proizvode za transformatore i slične uređaje. Bilo smo mali, fleksibilni i efikasni. Negdje 1989. godine počeo sam raditi paralelno i osiguranja. Volta u privatizaciji nije najbolje prošla, a meni su osiguranja postala velik izazov. Bio sam zastupnik za Wienner Stedische životna osiguranja u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH i Srbiji.

S osiguranjima ste zaradili i svoj prvi milijun tadašnjih njemačkih maraka?

- Točno je. Nas četvero partnera osnovalo je Helios osiguranje 1991. godine. Jedan partner i ja, osim što smo bili dioničari, imali smo i tvrtku koja je prodavala osiguranja. Preostala dva partnera procijenila su da imamo previše utjecaja. Na kraju smo se razišli. Prodali smo im udjele. Završili smo i na sudu jer nam nisu željeli platiti provizije, ali je sud preusudio u našu korist. Sredinom 1992. godine počeo sam raditi za Grawe i Zagreb osiguranja. Tada sam registrirao tvrtku Sunce osiguranje za prodaju osiguranja.

Prvi ste tada na tržištu počeli osnivati poliklinike. Otkud vam ideja?

- Željeli smo osiguranicima koji plaćaju dopunsko osiguranje ponuditi dodatnu uslugu. Rano smo prepoznali to tržište i napravili odličan posao. Zagreb osiguranje nije bilo spremno da krenemo po pola u taj posao pa sam odlučio sam osnovati svoju osiguravajuću kuću i pokrenuti poliklinike. Jedini smo na tržištu nudili takvu uslugu koju su koristili osiguranici i tvrtke. Dvije godine iza nas krenulo je Croatia osiguranje, a onda i svi ostali.

Ako vam je išlo tako dobro, zašto ste 2004. godine Sunce osiguranje prodali Dubravku Grgiću?

- Nisam niti razmišljao o tome da bih prodao tvrtku koja je imala blizu 200 zaposlenih i pedesetak poliklinika. Dubravko Grgić mi se najavio samo na kavu. Kada smo se našli, počeo je s tim da sam se ja bacio na turizam i zapostavljam osiguranje pa bi bilo najbolje da mu prodam tvrtku. Budući da mi je dao korektnu ponudu, takoreći u pet minuta dogovorili smo prodaju. Transakcije je bila vrijedna oko 30 milijuna eura.

Zašto ste novac odlučili uložiti u turizam? Nije li se tada činilo profitabilnije uložiti, recimo, u građevinski biznis ili trgovinu?

- Dotad sam imao manjinske udjele u društvima Zlatni rat, Brela i Tučepi u koje sam tada uložio i postao većinski vlasnik. Uvijek bih osjetio kad je u nekom biznisu moguće napraviti rast. Turizam je tada bio u vrlo lošoj situaciji, neka poduzeća u koje sam ušao bila su u gubicima. Imao sam predosjećaj da će morati doći do razvoja hrvatskog turizma kojem je nakon Domovinskog rata trebalo dugo vremena da se pozicionira na tržištu. Znao sam da je to niskoakumulativna djelatnost, ali dugoročno relativno siguran biznis. Možda je tada bilo pametnije baviti se građevinarstvom ili trgovinom, možda sam mogao tada zaraditi dvostruko više, ali možda bi i propao kao mnogi drugi u građevinarstvu.

Kako je 2008. godine došlo do dogovora s grčkom Marfin Investment Grupom? Jesu li i oni, kao i Dubravko Grgić, sami stigli s ponudom koja se ne odbija?

- Bio sam na nogometnoj utakmici u Londonu, igrao je Arsenal. Tamo se pojavio posrednik za taj grčki fond koji je tražio prilike za investiranje. Pitao me jesam li zainteresiran za prodaju. Moj je stav uvijek bio da mogu prodati biznis za dobru cijenu. Sve to događalo se neposredno uoči globalne krize. Zaključili smo kupoprodaju i 90 milijuna eura nam je uplaćeno 2. kolovoza 2008. godine, taman prije nego što je sve krenulo nizbrdo s recesijom. Samo koji tjedan kasnije sigurno ne bi bilo ništa od tog posla. Marfin je kupio 49,99 posto Sunce koncerna. Ugovor je bio takav da ostajem većinski vlasnik i sa svojim timom nastavim voditi tvrtku.

Vi ste opet odradili dobar posao, a grčki investicijski fond je upao u probleme i već godinama bezuspješno pokušavaju izaći iz kompanije. Traže previše novca?

- Opće je poznato da žele izaći iz kompanije iako dobro funkcioniramo jer poduzeće generira dobit i dividendu. Poslujemo stabilno, dobit nam raste iz godine u godinu, lani smo imali više od 12 milijuna eura EBITDA (dobit prije kamata, poreza i amortizacije). Nudili su mi da otkupim njihov udio, ali zasad se nisam odlučio. Može se dogoditi da ja preuzmem taj udio, ali i da ga oni prodaju nekom trećem.

Traže previše novca?

- Ne bih rekao. Traže manje nego što su dali.

Ukupni turistički rezultati su odlični. Kako je prošla turistička sezona u 13 Bluesun hotela?

- Sezona je prošla odlično, imamo značajan rast broja gostiju i noćenja. I mi smo nadmašili sve sezone dosad. Od turizma očekujemo prihode od oko 350 milijuna kuna, dakle rast od oko 10 posto.

Investirate u dva hotela s pet zvjezdica. U kojoj je fazi investicija u hotel Dioklecijan s pet zvjezdica u Splitu u atraktivnoj Trsteničkoj uvali?

- Imamo projekte za dva hotela s pet zvjezdica u Splitu i Tučepima ukupne vrijednosti od oko 100 milijuna eura. Dosad smo investirali i podizali kvalitetu hotela uglavnom prema četiri zvjezdice. Naši hoteli praktično su na plaži i u traženim odmorišnim destinacijama, i to nam daje pravo da to rješavamo na tom nivou. Naš hotel s pet zvjezdica u Splitu bit će jedini koji će se nalaziti u gradu na plaži. Splitu kao rastućoj destinaciji sigurno treba jedan takav objekt s gotovo 200 soba i kongresnom dvoranom. U završnoj smo fazi ishođenja dozvola, plan je da bi do 1. svibnja 2017. godine bili na tržištu.

Zašto toliko kasni investicija u hotel Jadran s pet zvjezdica u Tučepima koji ste planirali na tržištu ove godine?

- Očekivali smo da ćemo gradnjom hotela u Tučepima krenuti ranije. Imali smo gotov projekt koji se zakomplicirao u realizaciji, između ostalog i zbog premještanja jedne ceste i neslaganja podataka između gruntovnice i katastra. Na kraju je to zahvatilo i dio privatnog zemljišta pa smo i to trebali riješiti. Sada idemo u proces dobivanje dozvola, ali vjerojatno nećemo ići u realizaciju dvaju hotela u godinu dana nego prvo sa Splitom.

Investicija u Tučepima se zakomplicirala. Kakvi su danas uvjeti poslovanja u Hrvatskoj?

- Uvjeti poslovanja su vrlo složeni i neprilagođeni biznisu. Osnovni problemi su prenormiranost i brojna administracija. Kao da ta silna administracija smišlja način kako dokazati da su potrebni. Ni njihove plaće nisu toliki problem koliko je problem što generiraju mnogo drugih troškova. To je užasno besmisleno i tako je od lokalnih razina do županijskih i državnih uprava i državnih poduzeća. Usporili smo investicije, uvjeti se promijene u pola projekta. Nekad to nije bilo tako.

U kojoj su fazi investicije u Stubičke i Bizovačke toplice koje ste kupili u stečaju?

- U Stubičkim toplicama završava se pristupna cesta i tamo smo odradili infrastrukturu. Stubičke toplice radimo u javno-privatnom partnerstvu sa županijom, ali morat ćemo ići na dokapitalizaciju. Gradimo s ledine na 18 hektara, investicija je to od 70 milijuna eura u terme sa svim sadržajima, bolnički dio, projektom su planirane čak i operacijske sale. Prvo ćemo ići s hotelom i termama, lječilišnim dijelom i vodenim parkom. Budući da je naš suvlasnik u problemima, s nekim drugim to bismo dokapitalizirali. Moguće je da i sami krenemo u financiranje kreditnim zaduženjem, ali bolja nam je opcija da uđe još neki partner.

A Bizovačke toplice, u kojoj je fazi investicija?

- U prvoj fazi investicija iznosi 55 milijuna eura, još 40 milijuna eura planiramo u drugoj fazi. Tamo smo napravili jedan veliki bazen koji je otvoren ove godine, planiramo gradnju adrenalinskih bazena. Pri završetku je novo lječilište sa 65 soba koje je vrhunsko i po standardima iznad bilo koje današnje bolnice. U studenome će biti otvoreno. Pacijente ćemo uskoro premjestiti u taj objekt i krenuti u drugu fazu preuređenja hotela.

Vidite veliki potencijal u zdravstvenom turizmu?

- Ja sam taj potencijal vidio davno, u vrijeme kada sam otvarao poliklinike. Dugo se bavim osiguranjima i mogu reći da naši ljudi na auto bez problema potroše novac, a na sebe vrlo rijetko. O svemu vodimo više računa nego o svom zdravlju. Većina još uvijek misli da im država odnosno HZZO mora sve platiti u području zdravstva. Činjenica je da neke standarde država mora osigurati, ali viši standard trebalo bi plaćati. Da bi se to dogodilo, treba doći do reforme zdravstva jer je sustav izuzetno neefikasan i skup.

Kako to da ste ušli u proizvodnju mesa i vina?

- Osjetio sam potrebu vidjeti što i kako prolazi u poljoprivredi. Ove smo godine imali prvu ozbiljnu godinu u proizvodnji mesa, bila su moguća i izuzimanja stoke. Ta će priča držati vodu jer je relativno visoka kvaliteta mesa koje proizvodimo. Kada imate u vlastitoj proizvodnji slijednost hrane koju nudite gostu na tanjuru, to ima i marketinšku vrijednost.

Jeste li vlastitom proizvodnjom mesa onda uspjeli pokriti sve potrebe svojih hotela i komunicirate li gostu kakvo meso jede?

- Iduće godine imat ćemo pokrivene sve potrebe za junetinom i teletinom, a u dogledno vrijeme i govedinom. Možda ćemo krenuti i na tržište, ali samo za specijalizirane restorane. Mi komuniciramo tek kad osvojimo stvar. Ove smo godine eksperimentalno radili. Htjeli smo utvrditi kako se to odražava na kvalitetu, mijenjali smo recepte i vidjeli da je to doista dodana vrijednost koju treba komunicirati prema gostu. Gosti to cijene.

Od 2009. godine proizvodite i vino na Braču. Koliko ste ove godine prodali butelja plavca malog i pošipa pod brendom Stina?

- Imamo izuzetno visoku kvalitetu, ali i cijenu vina. Naša prosječna izvozna cijena iz podruma bez PDV-a je bila 96 kuna. Zahvaljujući kvaliteti izvozimo vina u Njemačku, Švicarsku, Francusku, Belgiju, Veliku Britaniju, Kanadu, Ameriku. Većinom je riječ o restoranima, osam ih čak ima Michelinove zvjezdice. Do ove godine proizvodili smo oko 150 tisuća butelja, ove godine će biti oko 250, možda i 300 tisuća. Taj broj će postupno rasti i 2018. godine, kada bi trebali naši novi vinogradi na Braču doći u puni urod, planiramo dosegnuli oko pola milijuna butelja. Na tome mislimo stati.

Kakva je berba ove godine?

- Godina je rodna i vina će biti kvalitetna.

Pa sve što taknete ide odlično. Planirate li još koji biznis?

- Imamo i šume. Šume sam odlučio kupiti kao svojevrsnu sigurnost za djecu. Od nadbiskupije smo kupili šume kod Đakova te upravljamo našim i njihovim šumama. Imamo oko 650 hektara šuma u vlasništvu, a upravljamo s oko 9500 hektara. U skladu sa strukom i zakonima upravljamo šumama, što znači da svake godine dio sječete, a dio sadite. Dio sirovine prodajemo za drvnu industriju, a imamo i vlastitu tvornicu furnira u Slatini. To je relativno tražena roba i radimo profitabilno.

Čini se kao da nema prilike koja vam se ukazala, a da je niste iskoristili?

- Moglo bi se tako reći.

Ali čim je na stolu dobra ponuda bez puno emocija prodajete biznise.

- Tako je.

Koliko imate kompanija, koliko su im ukupni godišnji prihodi i broj zaposlenih?

- Sve skupa stigli bismo blizu brojke od dvadesetak kompanija i ljeti gotovo 2000 radnika. Prihode ne bih zbrajao.

Poduzetnici i menadžeri rado ističu da rade po cijele dane. Vi puno putujete i bez ustručavanja ističete da ste 100 dana godišnje na odmoru.

- Zadnjih desetak godina držao sam taj tempo koji sam, doduše, u jednom trenutku malo pokvario. To je 100 dana ne računajući vikende. Najčešće spojim dva do tri tjedna i to je vrijeme kada nisam u firmi i doista ništa ne radim. Tri od četiri kćeri rade u našim tvrtkama, imam vrlo dobru ekipu, tako da nisam ja toliko nužan operativno, osim kad je riječ o investicijama. Malo su mi mobiteli sve to pokvarili, ali dobro. Proputovao sam dobar dio svijeta, sada se spremam u Ameriku. Vodim suradnike koji su dali obol dobrim rezultatima.

Je li to radno putovanje ili odmor?

- To je studijsko putovanje, uvijek gledamo što ostali rade. Svaki dan navečer se nađemo i prokomentiramo što je tko primijetio u tim hotelima. Da biste napravili inovaciju, morate znati gdje je svijet sada. Upravo smo pred krajem projekta u kojem s jednim partnerom radimo na softverskom rješenju za upravljanje hotelskim poslom. To je u vrlo visokoj fazi ispitivanja, sve funkcije imamo riješene i mislim da ćemo u roku od godinu dana s tim ići i na tržište. To je sustav koji, prema našim spoznajama, nema nitko u svijetu. Specifičan je u vođenju procesa s mobitelima kao glavnim alatom putem kojih svi djelatnici dobivaju zadatke što će raditi naredni dan.

Osim što volite putovati, što još volite? Je li to nogomet, imali ste i dionice Hajduka?

- Dionice Hajduka sam prodao, ostavio sam nešto malo za ljubav. Volim se družiti. Volim kartati, belu, preferans, ali i trešetu i briškulu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. rujan 2024 09:34