PETA PRIČA O DOBROTI

MIMA ZAHORJANSKI IZ BEOGRADA Dvojica dječaka pokazuju joj pohabane tenisice. 'Donijet ću', odgovara Mima

Međusobno se ne poznaju, dijele ih kilometri, ali povezuju ih lica i sudbine izbjeglica koji poput živog mosta među njima spajaju na stotine svojih "anđela", dobrih ljudi iz svih dijelova jugoistočne Europe, iz svih onih država kojima korača nepregledna kolona tužnih ljudi koji bježe od rata. Svatko je od njih koliko i kako je mogao ovo vruće ljeto proveo pomažući ljudima čiji jezik ne razumiju, u čijoj zemlji nikada nisu bili, ali je lanac solidarnosti i želje da se pomogne drugima postao toliko jak, prkoseći žici na makedonskoj granici, mađarskom bodljikavom "zidu", ksenofobiji i predrasudama, da su učinili pravo malo čudo. Povukli su druge, motivirali su svoje susjede, prijatelje, poznanike da se i oni pokažu boljim ljudima, pa da pruže ruku onima koji pristižu njihovim morima, prugama, cestama u Europu, tražeći mir i šansu da žive. Jer, o tome se ovdje radi; o pukom preživljavanju, bježanju od nasilja, smrti, straha. Tko ih može kriviti zbog toga što su riskirali sve da bi pobjegli od takve stvarnosti? Samo oni koji nemaju srca. Od grčkog Lezbosa, preko Makedonije, Srbije i Mađarske, ljudi su se organizirali, neki zajednički, neki svatko za sebe, dočekujući valove izbjeglica, ponudivši im hranu, odjeću, osmijeh, suze, humanost i ljubaznost. Tako su postali ljudski "anđeli" koji pomažu izbjeglicama na njihovom teškom putu, koji su im pomogli da se opet osjećaju ljudima, ne brojkama, ne "uljezima" – kako ih, primjerice, nazivaju mađarske vlasti – već ljudskom braćom i sestrama u velikoj nevolji. "Više se i ne šminkam jer plačem desetak puta svakoga dana", kaže mi jedna humanitarka koja je svjedočila svjetskim ratovima i krizama, ali uvijek iznova, kada vidi žive ljude pred sobom koji hodaju s ruksacima, noseći vrećice i sav svoj život u njima, osjeća tugu. Tuga je ostala, ali osnažila je solidarnost i želja da mi, kroz čije zemlje prolaze ovi nesretni ljudi, ne budemo samo nijemi promatrači, već aktivni pomagači. Jutarnji list zato je pronašao izbjegličke anđele u svim zemljama kroz koje izbjeglice prolaze, s nadom da će ta imaginarna, humana krila, izrasti i na našim sugrađanima jednom kada i ako tužna kolona stigne i na naše ceste i pruge.
 Boris Kovačev/Cropix

Kada je prije tjedan dana bila u parku pored Željezničkog kolodvora, Mima Zahorjanski, beogradska pravnica koja se dugo bavi marketingom, a cijeli život organizira i humanitarne akcije, vidjela je puno manje izbjegličkih obitelji negoli ih je vidjela ovoga četvrtka. To ju je iznenadilo, ali zbog toga je odlučila napraviti još više i nositi u park ono što ljudi tamo traže. Pita ih što im treba, obilazi obitelji među kojima uvijek netko govori engleski i s njima razgovara, pita ih odakle su, kamo idu... U međuvremenu je bila u Bruxellesu i pitanje izbjegličkog vala bilo je neizbježna tema svih razgovora s prijateljima. Jedan mladi sirijski par provjerava kod nje koliko bi ih trebao koštati taksi do lokacije do koje trebaju otići. Taksisti ih varaju pa žele utvrditi koliko bi im novca trebali dati. Mladić ide prema Norveškoj, tamo su mu roditelji. “Čuo sam da je u Norveškoj ekonomsko stanje jako dobro”, kaže dotjerani mladić koji nam pokazuje kamo ide na svom mobitelu. Mima mu kaže da bi ga taksi trebao koštati oko 700 dinara, što je oko 7 eura. “Tu sam već dva dana, naučio sam tečaj”, smije se mladi Sirijac i maše u znak pozdrava, krećući prema taksistima.

Foto: Boris Kovačev/Cropix

U parku Mima kupuje djevojčicama sladoled, nosi odjeću ljudima, nosi majkama s djecom mlijeko u prahu i vlažne maramice, kašice i tenisice. Za njom trče djeca, mole je da idući put donese još obuće, dvojica dječaka joj pokazuju na svoje pohabane tenisice. “Hoću, donijet ću”, obećava im. Zaustavljaju je strani novinari dok prolazi parkom i mole je za izjavu. Ona im kaže da su ljudi oko nje bitni, a ne ona. Ali, ipak, gospođo, recite nam, mole oni i već guraju mikrofon, jer ako vi pomažete, potaknut ćete i druge... Istina, Mima je imala ideju da dovede obitelji kod sebe doma, u svoj stan u središtu grada i da se djeca okupaju u njezinoj kadi, ali kao pravnica, poštovat će zakone, zna da bi ih time prekršila. Zato je u parku i gleda dječicu, razgovara s njihovim majkama. Mlade žene pune povjerenja prilaze plavokosoj gospođi i objašnjavaju odakle su, tko su i što im treba.

Cijeloga života avanturističkog duha, rasla je kao dijete i u Africi, Mima objašnjava zašto je važno pomoći. “Važno je pomoći jer je to ljudski. Oni koji ne osjećaju potrebu da pomognu vjerojatno imaju neku vrstu poremećaja. Meni je to usađeno oduvijek, takvi su mi bili i roditelji, i osjećam da je to nešto posve normalno. Deset godina volontiram u okviru Međunarodnog kluba žena u Beogradu koji pomažu najugroženijim ljudima. Nemam predrasuda jer sam rasla s ljudima različite boje kože, različite rase i religije. Treba podići razinu svijesti, shvatiti da smo svi zaista jednaki i da bismo trebali biti tu jedni za druge, bez obzira koje smo vjere, rase i porijekla”, pojašnjava.

Ljudi na svakom koraku razgovaraju o izbjeglicama u Beogradu. “Neki se boje, a taj strah proistječe iz neznanja i sebičnosti, a s druge strane, postoje i drugi ljudi koji shvaćaju da svi mi trebamo biti dio te priče i koji se onako kako mogu uključuju u pomoć”, dodaje. Kada je krenuo izbjeglički val, ni sama nije mogla misliti da će biti toliko ljudi kojima će trebati pomoći.

- Nisam imala ideju da će toliko ljudi doći. Pratila sam vijesti, i kada sam vidjela da Mađarska podiže zid, znala sam da će se ljudi zadržati ovdje. Ne pripadam nijednoj stranci, ali mislim da su odluke vlasti glede izbjeglica vrlo pozitivne i idu u prilog ovom narodu koji pati i bježi od rata. Naš politički vrh pokazao je, za razliku od nekih drugih, i to smatam vrlo pozitivnim, jedan proeuropski način razmišljanja - dodaje. Njezini prijatelji već su se angažirali oko problema i njima se, kao i njoj, podrazumijeva da pomognu. “Ne družim se sa cijelim gradom, ali kada ljudi shvate da nema nikakvih opasnosti, nikakvih strahova od ljudi koji ovdje dolaze, pomagat će još i više. Moramo shvatiti da su ovi ljudi puno ugroženiji od bilo koga tko ovdje živi. Oni su na teritoriju koji im je potpuno nepoznat i idu u nešto što im je još više nepoznato. Mi smo tu da im olakšamo taj put koji je pred njima”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. studeni 2024 08:32