IZLOŽBA O SOCIJALDEMOKRACIJI U HRVATSKOJ

Hrvatska ljevica još je jednom zatajila Krležu

U razdoblju dok je Krleža politiku pokušavao razumjeti 'iznutra' (1917.-1923.) hrvatsko se društvo organiziralo u razmjeru kakav približno poznajemo i danas. Već nam je stoga Krleža dragocjen svjedok
 CROPIX

Kada je uslijed tada uobičajenih makinacija Delnička zadruga došla u bezizglednu krizu, povratnici iz Sjedinjenih Država, proleteri, svi odreda njezini članovi, koji su je podržavali sentimentalno iz lokalno-patriotskih razloga, skupili su 600 američkih dolara (zlatnih dolara) kao mito, za eventualno one faktore u Beogradu koji bi mogli toj zadruzi otvoriti potrebne kredite i sanirati je. Dva rudara iz Illinoisa žrtvovala su čitavu svoju zaradu, znači zaradu cijelog svog života, da bi spasili tu zadrugu i predali su Svetozaru Deliću te dolare s najboljom namjerom da pomognu zadruzi iz sloma. Za fakat da će taj njihov novac propasti svi smo unaprijed znali - sjeća se Miroslav Krleža - pa ipak, Delić ga je primio iz tih bijednih ruku potpuno hladnokrvno. Indiferentno sivo lice, koje ponajprije vodi računa o svojoj karijeri, na relativno pristojno distanciran način, a da se ne kompromitira ni lijevo ni desno, što nije bilo jednostavno, a najposlije je izabran za gradskog načelnika zagrebačkog s komunističke liste.

Mladi pjesnik

Mladi je pjesnik Krleža u proljeće 1917. još u carskoj ratnoj odori, kada prilazi Akcionom komitetu za obnovu socijaldemokratskog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji. U Ilicu 55, gdje je početkom rata (1914.) bila centrala, danas bi se reklo središnjica, zabranjene socijaldemokratske stranke, s kakvim takvim parlamentarnim legitimitetom, počeli su zalaziti pripadnici politički senzibilizirane predratne omladine, koje je dodatno pročistilo iskustvo bojišta ili internacije. Tradicionalnom protuintelektualnom genu hrvatske ljevice, otpornom do danas, suprotstavili su logične formule i moralnu osnovu s kojom je operirala barem teorijska podloga odgovarajućih europskih povelja. Pokazat će se, ipak, da će još dugo prevladavati situacija “u kojoj metalce predstavlja opančar”, kako je to doista bilo s Ilijom Šumanovcem, opančarom iz Vinkovaca, koji je prema Krležinim riječima “uspio da postane sekretar metalaca”.

Da su se figure Ilije Šumanovca ili čak (trodnevnog) “komunističkog gradonačelnika” Zagreba Delića, kojemu je kao i danas u vijeću trebalo 26 “ruku”, a skupio ih je 27, zagubile u povijesnim bespućima proturječnih sjećanja, možda se i može razumjeti, ali je Krležino distanciranje, odnosno repozicioniranje u sivu zonu toga spektra svakako namjerno. Promotori recentne socijaldemokratske frazeologije neće se dakako propustiti pozvati na kakav Krležin citatni iscjedak ili ceremonijalno pristupiti festivalskim falsifikatima, držeći se pritom dosljedno podalje od odbojne jednostavnosti kreativnog jezika koji im je sačuvao ono malo supstancije na koju se kao vlastiti idejni profil makar formalno imaju pravo pozvati. Sudeći po velikom fragmentu Krležina teksta koji ovdje prikazujemo, prilično je po sebi, i bez pompoznih analogija, jasno zašto je tome tako. Za Krležu je također kao književni tekst i kulturnu matricu sigurno i bolje da je tako, pa opet nitko, pa ni Krleža, ne može ni sada izbjeći odgovornosti da se iz njegova, u konkretnom slučaju eha, razumijeva - kako stoje stvari.

Prije nekoliko mjeseci posve sam slučajno, valjda stoga jer je u naravi hrvatske ljevice da i vlastite promidžbene akcije konspirira, doznao da se europskim parlamentarcima prigodnom izložbom kani predočiti povijesni razmjer “hrvatske socijaldemokracije”. Kako mi je odmah postalo jasno da će Krleža opet biti prešućen, odlučio sam se obratiti ni sada ne znam da li formalnom, ali svakako simboličnom prvaku odgovarajućeg hrvatskog zastupničkog kluba u Strasbourgu - Toninu Piculi. To nije posebno teško jer se europski zastupnici, za razliku od hrvatskih, drže, ili se možda držati moraju, minimuma pristojnosti u komunikacijskom pristupu, naime možete im poslati email. Na Markov trg kao i prije stotinu godina pošta ide samo službama, a ne i ljudima. Picula, kojega inače uzgred poznajem kao pristojnog čovjeka, ubrzo mi je štoviše i odgovorio. Možda bismo negdje i stigli da izložbeni rokovi nisu odmakli, a i da sam nisam shvatio kako je Picula u toj stvari mnogo više od potencijalnog mentora. Tonino Picula producent je izložbe. S kim je i kako tu izložbu projektirao i kakvi su njezin karakter i doseg, time se ovdje nećemo baviti, kao ni neobičnim detaljem da se na njezinu putu do aktualnog zagrebačkog “arhiviranja” i sam Picula iz nje izgubio (!) - povod za obraćanje Piculi i nadalje je snažniji od epiloga. U Zagrebu je izložba, naime, postavljena u atriju Hrvatskoga državnoga arhiva, a nomenklatura ju je, sudeći po medijskim vizurama, i sama autorizirala.

Povratak u familiju

Hrvatskoj se nedavno pri opjevanom povratku u europsku (političku) familiju posrećilo da joj u Parizu, a koliko se zna i o francuskom trošku, otvore najprestižnije izložbene dvorane civilizacije kojoj doista pripadamo. Stjecajem okolnosti tu su veliku izvedbu s nizom činova režirala pariška i zagrebačka ministarstva u tzv. lijevim postavama. U više su navrata ondje o nama govorili prvak europske ljevice predsjednik Hollande i skladatelj Josipović, a hrvatska se frankofona ministrica Andrea Zlatar postojano trudila ne izaći iz sjene znamenitoga nacionalnoga prvaka Apoksiomena. Pa dobro, a zašto bi uopće Hollandea trebalo zamoliti da spomene Krležu, što bi on sigurno s veseljem učinio, jer je riječ o Parizu a ne Zagrebu, gdje je običaj raspoznavanja u elite razmjena nogometnih dresova? Zato što je prije više od pola stoljeća Krleža upravo na toj pariškoj pozornici izveo hrvatski srednji vijek pred nos europskih ignoranata. Ako se hoće i zato što je ama baš on izveo pretprodukciju onih zadarskih kaleža koje je Josipović odnio u Pariz. Uvijek je u nas nešto prvo i po tome tobože važno, ali izaći 1950. bez potpore europskih institucija, s opstrukcijom iz Beograda (jer je oskvrnuo pravoslavni korijen fresaka) i Pariza (jer je njegova - protustaljinistička - autohtonost eto mutna), pred “zapadnu” javnost značilo je mnogo više od stepenice po kojoj će poslije petljati hrvatski dužnosnici iz ljevičarskih rukava(ca).

Pariški ožiljci

Krleža je svoje pariške ožiljke pohranio čak u oporuku, kojom se u tom smislu također nitko nije pozabavio. I oporuke su u hrvatskoj kulturi tek predlošci za arhiviranje. Pokušavajući Piculi skrenuti pozornost na simboličku reprezentativnost uloge koju obnaša kada se kreće europskim rubovima, imao sam na umu tekst, po žanrovskoj naravi koncept, veći dio kojega sada, također bez većih očekivanja, činimo vidljivijim. Kada se s predlošcima poput Krležina o negativnoj bilanci pionirskog razdoblja hrvatske socijaldemokracije prethodno, prije temeljne stručne obrade, izlazi pred širu javnost, to je dakako povezano sa sličnim rizicima kojima se izlažu političari pragmatično selektirajući pretpostavke vlastitog učinka, kada takva projekcija nije tek karijera po sebi. Modernom se hrvatskom politikom i nadalje kreću karakteri poput opančara Šumanovca ili soboslikarskog kalfe Gejze Brudnjaka. Brzo je, kaže Krleža, “kao funkcionar pokreta otkrio tajnu da je mnogo udobnije sjediti kao partijski knjigovođa u uredu kod toplog stola, nego se penjati ljestvama oslikavajući tuđe sobe”. Isto se tako u pokretu javila “bujica ekstremnih elemenata” koji “nikada ni u jednom konkretnom pitanju nisu imali svog subjektivnog uvjerenja”: ta vrsta “mediocre funkcionera” uvijek “sluša direktive koje dolaze odozgo”.

‘Škarice duha’

Ne treba pretjerivati, neće biti da se pri pariškom otklonu od Krleže naša ministrica koristila onim “škaricama duha” kojima je dok se “uspinjala ljestvama” znala priprijetiti bližnjima koji su i tada bolje od nje znali za što škarice zapravo najbolje dođu, štoviše ona je inauguralno za Krležu obećavala upravo “polja časti”, rugajući se institucijama da su ga obljetnički zapostavili. Nakanila se bila umjesto točke staviti “zarez”, pa smo trebali dobiti Krležu iz “druge šanse”. Postupak prispodobiv zaboravljenom trgovcu placebom Željku Jovanoviću, koji se nad mukotrpno skrpljenim krhotinama Krležinih enciklopedijskih zamisli drsko hvalio da ih je upravo on “premrežio” za samo “godinu dana”. Bilo bi lako da je doista riječ o tome, naime o dramaturškim maglama, a ne o “fakticitetu”, kakvim, navodno iz “marksističke perspektive”, Krleža raščlanjuje nemoć s kojom se suočavamo kao društvo kada je potrebno organizirati “zadrugu”, a gdje tek “državu” ili stranku koja bi osjetila ritam težnji “masa” od čijega raspoloženja, lirski kazano emocije, živi.

Europski slom

U razdoblju dok je Krleža politiku pokušavao razumjeti “iznutra” (1917. - 1923.) hrvatsko se društvo organiziralo u razmjeru kakav približno poznajemo i danas. Već nam je stoga Krleža dragocjen svjedok i kada o onome što gleda ne govori izravno. Žestina kojom rastvara “vlastitu” jezgru, nazivajući je socijaldemokratskom u tranziciji, ne odnosi se utoliko i prije svega doslovno na samorazumljivu idejnu nit koju bi se s njim ili bez njega moglo pratiti.

Fragment Krležina teksta o prevratnim stramputicama hrvatske ljevice iz stvarnog a ne nategnutog obljetničkog ambijenta europskoga sloma od prije stotinu godina, koji je pravi povod ove male kulturološke intervencije, dio je vrlo opsežne rukopisne građe na kako bi se sam izrazio “političke teme” koja se u mrtvoj tišini čuva u njegovoj ostavštini. Cjelina sadrži i neobično zanimljive portrete socijaldemokratskih prvaka iz tih prevratnih vremena, sročene osobno i invektivno, a već minimalan pomak u kontekst srodnih bilješki daje zavodljivu studijsku perspektivu.

Krležu je doista teško aplicirati kao retoriku, jer je u vlastitoj retorici političan. Pokušat ćemo taj paradoks pokazati na anegdotalnom primjeru kakvima se na marginama enciklopedija rado koristio. Baveći se iz aure tumača nove, socijalističke kulture prinosom franjevaca, on nije isključio mogućnost da se upravo pod leksikografskim krovom kakav gradi pojavi “franjevačka enciklopedija”, što se upravo događa. Slijedeći ga s daleke, nepretenciozne distance dođe mi lakše kada se i sam sjetim da prije desetak godina nisam iskoristio “crvenu olovku” da bi Zdravka Mamića štrihao iz “nogometnog leksikona”. Koliko god boratovski, kapital Mamićeve “pobjede” nad Željkom Jovanovićem ne samo što ide u shemu predvidljivosti kojoj nas podučava Krleža, već je i po sebi stvaran, dio “fakticiteta” kulture koja će po svoj prilici još dugo čekati završnicu na Parku prinčeva.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 19:27