NEOČEKIVANI POTEZ TVORCA SVJETSKE RUKOMETNE VELESILE

ODLAZI LI ZORAN GOBAC U PENZIJU ‘Nazivaju me rukometnim Mamićem? Pa, Zdravko je Einstein, sveučilišni profesor za sve. A ja sada dovodim Ivana Balića...’

Zoran Gobac (58), prvi čovjek hrvatskog rukometa, uoči Svjetskog prvenstva u Kataru najavljuje da funkciju koordinatora za muški rukomet uskoro prepušta Ivanu Baliću, jednom od najboljih svjetskih rukometaša svih vremena, koji se tada oprašta od igračke karijere, a kojeg dvije godine nije bilo u reprezentaciji
 Ante Čizmić/CROPIX

Zamalo će se napuniti 25 godina, uskoro će “srebrni pir” u braku rukometne reprezentacije i rukometnog “alfe i omege” Zorana Gopca. U posljednjih četvrt stoljeća Gobac i hrvatski rukomet, kako reprezentativni, tako i klupski, gotovo da su postali sinonim. “Hrvatski rukomet, to sam ja”, mogao bi bez ikakve dvojbe i bez trunke pretjerivanja reći Zoran Gobac, čovjek bez čijeg se “amena” nije u najtrofejnijem hrvatskom sportu donijela niti jedna iole važna odluka.

Nedodirljiv status

Punih, eto, 25 godina traje i, mora se reći uspješno egzistira jedna, prema mnogim mišljenjima, neprirodna “simbioza”.

Također, mnogi će reći da je riječ o klasičnoj autokraciji, o odnosu u kojem se poimanje demokratskog razbija o auru uspješnog pojedinca, koji sve konce želi i uspijeva držati u svojim rukama. “Titoizam” ili “tuđmanizam” na rukometni način. Kako god tko na to gledao, a pogledi su oprečni i dijametralno suprotni - od totalnog povlađivanja do gnušanja - status nedodirljivosti Gobac gradi već desetljećima, a izgradio ga je upornim radom, a još više i prije svega uspjesima koji su ga pratili.

- Moj Zagreb će jednog dana biti europski prvak kao i Metaloplastika iz Šapca - rekao je jednog lijepog dana davne 1982. godine Gobac, koji je, kao bivši rukometaš Zagreba i Medveščaka, došao na mjesto sportskog direktora u RK Zagreb. Klub je to koji se te 1982. borio za opstanak u trećoj ligi nekadašnje države, ali i klub, koji je nepuno desetljeće nakon toga zaista - 1991. i 1992. - osvojio dva naslova prvaka Europe. I još je četiri puta igrao u finalu tadašnjeg Kupa prvaka, današnje Lige prvaka. Čudo se dogodilo, a na krilima tog čuda Gobac je u godinama koje su dolazile izgradio vlastiti imperij, sportski “konzorcij” s dva uspješna ogranka. Naravno, to su RK Zagreb i reprezentacija.

- Od davne 1979. sam poduzetnik, nikad mi država nije davala plaću. Privatnik sam od prvog dana radnog staža. I u RK Zagreb sam prestao biti direktor 1991. i od tada sam volonter. I u klubu i u Savezu samo pomažem kao čovjek koji donosi novac, koji kasnije raspoređuju direktori odgovorni za poslovanje kluba i saveza - govori Gobac.

Naglasak je, kao i uvijek, bio na voluntarizmu i ljubavi prema rukometu. Tu mu se neizmjernu ljubav nikako ne može osporiti. Mnogi su ga u različitim prilikama pokušali srušiti, no nikome to nije pošlo za rukom. Iz svakog od tih napada Zoran Gobac bi izašao jači.

Izbornik iz sjene

Napadali su ga da je uništio konkurenciju u klupskom rukometu (Metković, Medveščak), pokušavali ga kao pristašu HDZ-a napadati i na političkom planu. No, iako se u tom smislu otvoreno deklarirao, Gobac je uvijek isticao onu staru Miljenka Smoje: “Neću politiku u moju butigu, u svlačionici nema politike”, i ishod je uvijek bivao isti. Pobjedničke su lovorike uvijek bile na njegovoj glavi. Kao i one olimpijske maslinove na glavama igrača, koje je on pozvao u reprezentaciju. Naravno, nije ih Gobac konkretno zvao, zvali su ih izbornici koje je, naravno, on postavljao. Da, to je također jedna u nizu optužbi, koje mu protivnici izražavaju kao veliki krimen:

“Igrač koji se njemu zamjeri, neće više biti pozvan u reprezentaciju.”

U tom su smislu isticani Nikša Kaleb, Petar Metličić (koji nikad nije igrao u Zagrebu), Mirza Džomba (iako se on posvađao s tadašnjim izbornikom Červarom, a ne Gopcem), Davor Dominiković, naravno, i Renato Sulić, ali i mnogi drugi...

Možda u svemu tome i ima istine, no opet je taj opetovani uspjeh na međunarodnom planu potvrđivao da je on - a ne kritičari - u pravu. Potvrdila su to dva Zagrebova klupska naslova prvaka Europe, a zatim nakon toga još više dvije zlatne olimpijske medalje, iz Atlante 1996. i Atene 2004. Naravno - i svjetsko zlato iz Portugala 2003. te čitav niz srebrnih i brončanih odličja na velikim natjecanjima. Pobjedničkom “grlu” ne gleda se u zube.

Ako je Gobac igrao ulogu izbornika iz sjene, ako se nepotistički odnosio prema svemu i svima, ako je “tamanio oporbu”, možda su kritičari u pravu. No, onda su i svi ti veliki uspjesi upravo njegovo djelo. Tako, pak, svim srcem tvrde njegovi suradnici, njegovi vjerni “pretorijanci”, ljudi od povjerenja, koji bi, svaki od njih pojedinačno, za njeg’ stavili ruku u vatru.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 21:53