Hajduk nema šansi. Dinamovi su igrači plaćeni pet puta više

Nogomet je igra u kojoj pobjeđuje novac. Možda ne odmah i ne baš uvijek u natjecanjima na ispadanje kao što je Liga prvaka, ali ekonomska zakonitost je neumoljiva: uloži više i naslov će doći. Samo ponekad događaju se čuda, kao što je bio uspon Borussije Dortmund u Bundesligi ili prošlosezonski senzacionalni Atleticov trijumf u La Ligi; no, već nakon sezonu-dvije stvari se vraćaju u normalu.

U knjizi “Soccernomics” Simon Kuper i Stefan Szymanski objavili su istraživanje sa zapanjujućim zaključkom: visina platnih proračuna klubova objašnjava 90 posto njihovog uspjeha u ligi u duljem razdoblju. Logika je jasna - oni koji plaćaju više mogu privući i(li) zadržati bolje igrače, što za posljedicu ima uspjeh i na sportskom planu. U “The Numbers Game” Chris Anderson i David Sally malo drugačijom metodologijom zaključuju da na ostale faktore koji utječu na rezultat - kao što su utjecaj trenera, forma igrača, ozljede, sreća - ne otpada više od 19 posto.

Izuzetno visoke premije

Isto bi moralo vrijediti i za HNL, gdje su razlike u financijskoj moći klubova vrlo drastične. I doista vrijedi: ako uzmemo visinu plaća u Dinamu, Rijeci i Hajduku i rezultate koji ti klubovi postižu u prvenstvu, korelacija u posljednjih sezonu i pol savršeno objašnjava aktualni poredak.

Kako je Rijeka, ojačana privatnim kapitalom, privukla bolje igrače i podigla im primanja, tako je prešišala Hajduk i postala drugi najuspješniji klub u zemlji. Uvid u financijska izvješća dvaju klubova za prošlu godinu otkriva da su Riječani potrošili 4 milijuna eura na “naknade igračima i trenerima”, a Hajduk samo 2,4 milijuna. Za potpuno sliku o financijama dvaju klubova u 2014. morat ćemo pričekati nova godišnja izvješća, ali zna se da je Hajduk nastavio trend rezanja plaća i spustio ih ispod dva milijuna eura godišnje. S druge strane, Rijeka je u 2014. osvojila kup te imala još bolje rezultate u Europi, tako da su sigurno bile veće i premije, za koje riječki predsjednik Damir Mišković kaže da su “izuzetno visoke” u odnosu na bazična primanja (maksimalna plaća je 150.000 eura godišnje). Prošle sezone (2013./14.), Kekova je momčad osvojila 67,6 posto bodova u hrvatskoj ligi, a Tudorova 57,4 posto; ove sezone Rijeka zasad na kontu ima 73,7 posto svih bodova koje je mogla osvojiti, a Hajduk 56,1 posto.

Prvak Dinamo ne objavljuje javno svoja financijska izvješća, ali godišnji budžet za plaće u Maksimiru u medijima se procjenjuje na oko 12 milijuna eura. Najviša bazična primanja ima Junior Fernandes sa 900.000 eura godišnje; Machado, primjerice, zarađuje pola milijuna, a Sigali 350.000. Dinamo je u prošloj sezoni osvojio 77,8 posto bodova, a u tekućoj do sada 86 posto. Njegova dominacija na domaćoj sceni u potpunosti je sukladna njegovoj financijskoj moći: on plaća tri puta više nego Rijeka, a pet puta više nego Hajduk. Zato je posve nerealno očekivati da ga itko može ugroziti u utrci za naslovom.

Za usporedbu, to bi bilo kao da očekujete od Stoke Cityja ili Sunderlanda da ugroze Chelsea: njihovi proračuni za plaće (60, odnosno 58 milijuna funti) tri su puta manji od Chelseajevog. Ako pak tražite engleski klub koji plaća pet puta manje od Chelseaja - kao što je slučaj s odnosom Hajduka i Dinama - u Premier ligi ga nećete naći. Ekvivalent Hajduku bio bi neki od klubova koji se u Championshipu (drugoj engleskoj ligi) bore za doigravanje - Blackburn Rovers, recimo.

30 millijuna eura

Na lanjskoj redovnoj sjednici skupštine GNK Dinama iznesen je podatak da je klub u 2013. potrošio blizu 30 milijuna eura, uprihodivši nešto manje - knjigovodstveni gubitak bio je nešto viši od milijun eura. S druge strane, kompletni godišnji proračun nekih naših prvoligaša ne premašuje milijun eura. Sredstva s kojima rade Hajduk i Rijeka izgledaju basnoslovno prema onima koje su na raspolaganju drugim klubovima, ali još uvijek smiješno u usporedbi s Dinamovim. Zato su i razlike u plaćama te, posljedično, odnosi snaga na prvenstvenoj ljestvici takvi kakvi jesu. Piše se o utjecaju u strukturama, dvostrukim kriterijima kod kažnjavanja i privilegiranosti kod sudaca, ali to su sve minorni razlozi. Dinamo je u Hrvatskoj dominantan naprosto zato što ima daleko više novca od svih drugih. U HNL-u sve ovisi samo o njemu, jer nema nijednog stvarnog konkurenta i već godinama nije dopustio da obrana naslova uopće dođe u pitanje.

Kolika je vjerojatnost da se to u doglednoj budućnosti promijeni? Što bi se trebalo dogoditi da najbliži pratitelji ugroze prvaka?

I to će ovisiti najprije o Dinamu samome. Maksimirski klub živi od tri stvari: prodaje igrača, UEFA-inih premija te sredstava koja mu dodjeljuje Grad Zagreb (koja su sada vrlo upitna za budućnost). Ostali prihodi su gotovo zanemarivi: na organizaciju utakmica više potroši nego što može zaraditi prodajom ulaznica, novac od televizije jako je mali, kao i interes sponzora. Dinamo, naravno, ima ogromni i potpuno neiskorišteni tržišni potencijal u masi koja za njega deklarativno navija, ali ne dolazi na utakmice i ne kupuje dresove ili suvenire. Postalo je sasvim izvjesno da se to neće promijeniti dok god se klub ne otvori svojim članovima i dok god njime upravlja aktualna garnitura. No Dinamu trenutno za život na visokoj nozi navijači praktično nisu niti potrebni.

Prodajna cijena igrača vezana je uz financijsku stabilnost kluba koji ga prodaje, kao i njegovo sudjelovanje u UEFA-inim natjecanjima. Sustav raspodjele novca u Ligi prvaka i (manje) Europskoj ligi stvorio je zatvoreni krug od kojeg je profitirao Dinamo, ali i koji je uništio kompetitivnost u HNL-u. UEFA-ine premije donosile su mu stabilnost, što je (uz igru na velikoj sceni) podizalo cijenu njegovim igračima i sve to praktično garantiralo novi domaći naslov svake godine.

Međutim, od transfera je Dinamo tijekom 2014. uprihodio tek 3,5 milijuna eura. Tome, doduše, treba dodati zaostale rate od prošlogodišnjih prodaja, kad su modri prodali igrača u vrijednosti 32 milijuna (dakle, više od kompletnog godišnjeg proračuna), ali istovremeno je ljetos na dovođenje pojačanja potrošeno više od 10 milijuna. Isto tako, talentirani mladići Robert Murić i Fran Brodić napustili su klub samo uz minimalnu naknadu za razvoj. Primjerice, za Murića je Ajax platio tek 250.000 eura, a u Dinamu su očekivali da bi ga kroz koju godinu mogli prodati za novac koji “izuva iz cipela” - primjerice, kao ranije Kovačića (11 milijuna po Transfermarktu).

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista