Godinu dana u životu ratnika Saše Čalapčija

Prije točno godinu dana tada 27-godišnji Saša Čalapčij iz svog je doma u središnjoj Ukrajini s nevjericom gledao Facebook stranice na kojima su se ljudi pozivali na Majdan. Očekivale su se duge i hladne noći na kijevskom Trgu nezavisnosti pa su ljudi pozvani da donesu termosice, čajeve i da se toplo odjenu jer je temperatura navečer padala ispod nule.

Suspendirani ugovor

Toga je dana ukrajinska vlada suspendirala ugovor kojim je trebala otvoriti put prema približavanju Europskoj uniji i umjesto Europe, preko noći se odlučila za Rusiju. Kao reakcija na taj iznenadni obrat nastala je nova ukrajinska revolucija - Euromajdan, započet 21. studenoga prije godinu dana, prosvjed koji je trajao mjesecima na glavnom gradskom trgu i uskoro se proširio po Kijevu i po velikom dijelu Ukrajine, ali ne na njezin istok i krajnji jug. Euromajdan, borbe sa specijalnom policijom i vojskom odnijele su više od 150 života, a za još toliko ljudi se traga. Isto tako, ono što godinu dana kasnije muči Ukrajince jest činjenica da nitko nije odgovarao za izdavanje naredbe da se snajperima puca po civilima. U veljači je Majdan, glavni kijevski trg, postao mrtvačnica u kojoj su ljudi padali pokošeni mecima. Nisu posustali u prosvjedima, koji su svaki dan bili i nasilni jer se dio aktivista, huligana i desničara nemilosrdno nabacivao s Berkutovim specijalcima Molotovljevim koktelima i svime što im je palo pod ruku. Ljudi su ulicama hodali noseći šipke, bejzbolske palice, neki i vatreno oružje. Svatko je zgrabio što je stigao, ali dok se manjina tukla, većina je u nijemom ljudskom lancu odolijevala zimi i kiši i tražila smjenu režima. To je tada bio jedini cilj, odlazak Viktora Janukoviča s vlasti jedini rezultat koji su željeli ostvariti. Nitko nije znao kako će se klupko budućnosti odmotati i kako će Ukrajinci dobiti bitku na Euromajdanu, ali i otvoriti cijepanje zemlje, rat u istočnoj Ukrajini i krimsko pripojenje Ruskoj Federaciji.

Sva ta geopolitička naklapanja Saši su se u tom trenutku činila kao potpuno nerazumljivi strahovi. U njegovoj je glavi sve bilo posve jasno: vlast je napravila nešto što narod ne želi. Narod prosvjeduje i izašao je na ulice te očekuje da oni koji su odgovorni za ovo siđu s vlasti i isprave odluke koje su većini Ukrajinaca bile neprihvatljive. Saša je pritom mislio da su svi na istoj strani, da nema razlike između istoka i zapada jer su ljudi bili toliko izmiješani da su etnički Ukrajinci međusobno češće govorili ruski negoli ukrajinski jezik, obitelji su bile pomiješane i gotovo nije bilo nijedne koja nije imala nekoga s druge strane granice, u Rusiji.

Saša je poljubio kćerkicu prije nego što ju je ušuškao u topli krevet, uzdahnuo i sjeo za računalo, razmišljajući kada će krenuti prema Kijevu.

Mladi zavarivač

Običan mladi čovjek, koji je kruh zarađivao kao zavarivač - volio je učiti druge poslu varenja i dok bi frcale iskre, uvijek bi se osjećao korisno i moćno, tek je izlazio iz tinejdžerskih godina 2004. kada je Ukrajina bila u Narančastoj revoluciji. Želio je pristojan i običan život. Naravno, nije sve bilo onako kako je zamišljao, ljudima uvijek nedostaje novca i dobrih prilika u životu, i Saša po tom pitanju nije bio iznimka, ali očekivao je da će barem njegova generacija doživjeti neku stabilnost i svakako - mir. O politici je govorio s prijateljima onako kako to obični ljudi često govore - smatrajući da su “svi oni gore isti” i da se uvijek “bira između manjeg zla”. Ali sada kad je čuo riječi kako je ovo presudna odluka za Ukrajinu i da nakon 21. studenoga više ništa neće biti isto, i on se zamislio pitajući se što da učini. Dok je promatrao kako se sve više i više ljudi okuplja na Majdanu, u njemu je rasla odluka da je jedini put pridružiti se narodu koji se, ujedinjen, odupirao onome što im je vrh države namijenio.

Put prema Majdanu

- Nisam previše razmišljao. Svi su odlazili na Majdan. Sve poruke, svi pozivi, svi ljudi su govorili da moramo otići na Majdan i pokazati snagu nas, običnih ljudi. Bilo je to posebno vrijeme, posebne emocije - prisjeća se Saša kratko.

Ratna zona

Sjedio je i razmišljao što napraviti, osjetio je da je ovaj put drugačije, iako nije previše znao, niti se zanimao za Europu, Europsku uniju i sve one govore koje političari na tu temu redovito drže na televiziji ili kada im trebaju glasovi Ukrajinaca. Ali, bilo je jasno da je sada drugačije, da je ozbiljno. Sjeo je na vlak i odlučio s prijateljima otići na Majdan. Bilo je to mjesto na kojemu se u tim tjednima naprosto trebalo biti. Ljudi su dolazili iz svih dijelova Ukrajine i dijelili noći jedni s drugima, promrzli, zbijeni u redove, u rukavicama držeći votku ili čaj - kako je kome odgovaralo, prosvjedujući što im je ispred nosa oteta Europa. I što su - tako su ih uvjeravali oni koji su držali govore - sada na putu da se vrate u Sovjetski Savez. Tog Sovjetskog Saveza Saša se nije sjećao, ali je intuitivno, kako i sam kaže - zdravoseljački, osjećao da između Europe i Sovjetskog Saveza u bilo kojoj njegovoj novoj varijanti, bira Europu, u kojoj nikada nije bio, ali se nadao da jednoga dana hoće. Kada je Majdan postao ratna zona, počeo je pomagati ljudima koji su ranjeni. Improvizirane, ilegalne bolnice nicale su posvuda po gradu jer aktivisti nisu smjeli otići u normalne bolnice znajući da će istoga trenutka biti isporučeni policiji, a onda im nema spasa. Organizirali su se liječnici, medicinske sestre, svi volonteri pomagači koji su pod prijetnjom pomagali ljudima koji su ranjeni u uličnim sukobima. Nije bilo ni medicinskog materijala, ni opreme, ali su se nekako snalazili. Saša je gledao druge kako krvare, nije niti sanjao da će samo nekoliko mjeseci kasnije granata eksplodirati pred njegovim nogama, da će ga hitno evakuirati iz ratne istočne zone prema Kijevu i da će pritom ostati trajni invalid kojemu su amputirane obje noge gotovo do sredine natkoljenice.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista