Trećina nema dovoljno za hranu, odjeću i stan. Svako šesto dijete gladuje

Za ljetnih dana bilo bi lako zavidjeti Ursuli na njenoj uobičajenoj ruti od kuće prema poslu. Pošto izađe iz svoga nebodera, prošeće uz King’s Road, potom prođe niz uličica koje skrivaju sjajne pubove i netom oličene fasade, nađe se u bajkovitom perivoju Bolton. To je atrakcija nepoznata mnogima, niz od 20-ak vila koje se naslanjaju na crkvu Svete Marije od Boltonsa i s njome čine slikoviti mozaik visoke engleske klase. Dalje, prema Kensingtonu, naići će na sve što lokalci podrazumijevaju pod nužnim za ugodnu svakodnevicu - luksuznu trgovinu živežnih namirnica Waitrose, francusku pekarnicu Paul i uvijek dobro došlu prodavaonicu šarenih “cupcake” kolača.

Izlog raskoši

Ursula se neće zaustaviti. “Pet funti za kolač? Tri funte i 20 penija za kruh? To je suludo, to je moj dnevni budžet za hranu”, kaže mi Ursula dok je jednoga jutra ovog tjedna pratim na posao. Ursula je 48-godišnja frizerka u neuglednom frizerskom salonu koji uglavnom živi od umirovljenica iz obližnje socijalne zgrade. Baš kao što je njegovo postojanje neočekivano u jednom od najskupljih dijelova svijeta Chelseaju u jugozapadnom Londonu, tako je Ursulin život nezamisliv u ovom izlogu raskoši.

Nedavno je The Sunday Times objavio svoju tradicionalnu listu bogatih i poučio nas da je London grad s najviše miljardera na svijetu, u čemu je dobrano pretekao New York, Pariz i Moskvu. Chelsea je jedno od njihovih omiljenih predgrađa, o čemu svjedoče besprijekorna pročelja, besprijekorne supruge i senzacionalni automobili. Ursula prolazi uz njih bez zaustavljanja. Ovo su teški dani za Ursulu, ona i cimerica moraju se iseliti iz unajmljenog stana u kojem žive dvije godine. Vlasnik je odlučio povisiti stanarinu za 70 funti tjedno (oko 700 kuna), što Ursula i njezina cimerica sebi ne mogu priuštiti. Potraga za novim stanom nije uspješna - za ono što je primjereno traži se jamac jer njihove plaće nisu dovoljne.

Na poslu Ursula živahno čavrlja s klijenticom. Ne može si dopustiti da izgubi posao. “Znam što znači biti bez posla. U jednom trenutku bila sam beskućnica. Radije bih umrla nego to još jednom proživjela”, kaže. Stvari nisu trebale biti takve. Jednom je bila lijepa mlada žena, što se nazire iza njezina umornog, premršavog lica. Nekoliko pogrešnih odluka i jedan pogrešni muškarac i Ursula je izgubila sve. Zbog dugova bila je prisiljena zatvoriti vlastiti frizerski salon. Engleska je bila usred bankarskog kraha i nitko nije zapošljavao. “Nisam mogla dobiti socijalni stan. Socijalna pomoć stizala je sporo. Nisam ispunjavala uvjete”, tužno se osmjehuje Ursula. Pitam je što to znači, a ona odgovara: “Nemam djecu, nisam etnička manjina i nisam muslimanka”. Ursula je pripadnica bijele radničke klase, dijela društva koji je nekoć bio njegov stup - marljivo radeći u britanskim tvornicama, potom se odmarajući u pubovima uz dobro društvo i sjajan nogomet. Danas je najzaboravljeniji problem Ujedinjenog Kraljevstva. Toliko da joj je zaklada Georgea Sorosa, Open Society Foundations, posvetila iscrpno istraživanje kojom je “bijelu radničku klasu” karakterizirala kao “ekonomsku priču desetljeća”.

Marginalizirana klasa

Priču koju smo vješto izbjegavali zahvaljujući zabavnijim pričama o životu bogatih i uspješnih i tomu da u Britaniji novinari većinom pripadaju srednjoj i višoj srednjoj klasi, baš kao i njihovi roditelji i urednici, prijatelji i supružnici. Svi smo se brzopleto složili da su pripadnici “bijele radničke klase” ili “chavs”, kako ih opisuje engleski žargon, lijeni, pripiti, jadni, krezubi, lišeni smisla za lijepo, odgovornost i Britaniju. Na iznenađenje mnogih, Soroseva fondacija zaključila je da su predrasude pogrešne. Njihovo istraživanje provedeno u šest europskih gradova pokazuje da je transformacija zemalja zapadne Europe, posebice vezana uz pad proizvodnje i nesigurna vremena, posve marginalizirala bijelu radničku klasu. Pripadnici radničke klase žele raditi - u obitelji barem jedan roditelj radi. Ulažu koliko mogu u obrazovanje svoje djece smatrajući ga ključem bolje budućnosti. Brinu se o lokalnoj zajednici više od bogatijih sugrađana, poznaju susjede, pomažu starijima i redovito se druže. Oni, zapravo, nisu “broken Britain” (slomljena Britanija, op.a.), kako su upozorili vladini oponenti, nego prava slika “Big Society” - ismijavane Cameronove slike idealne Britanije u kojoj vladaju empatija i zajedništvo - ali “Veliko društvo” koje jedva spaja kraj s krajem.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista