REPORTER MAGAZINA U KINESKOJ POKRAJINI SHANDONG

Mjesto u kojem se budućnost već dogodila

Da se nalazi u Europi, Shandong bi sa svojih 97 milijuna stanovnika bio najmnogoljudnija država na Starom kontinentu. I po ekonomskoj snazi Shandong bi bio u europskom vrhu: ove godine očekuje se da će BDP premašiti iznos od 850 milijardi dolara, a BDP po glavi stanovnika bit će viši od 8600 dolara.

Još pod dojmom vožnje ekspresnim vlakom koji je vozio u prosjeku brže od 300 kilometara na sat, a koji mirnoćom i tišinom, udobnosti i tehnološkom opremljenosti nadvisuje i najbolje europske prijevoznike, stigli smo u Qingdao, lučki grad na jugu kineske provincije Shandong. Zadivili su nas arhitektura, dizajn, čistoća i razna tehnološka čudesa koja su više podsjećala na najmodernije svjetske aerodrome, nego na provincijsku željezničku stanicu. Postaja kojom radnim danom prođe i sto tisuća putnika funkcionira poput zrakoplovne luke: svaki peron, a samo na jednoj strani bilo ih je 15, ima zaseban ulaz na kojima stjuardese dočekuju putnike. No, tu ni izdaleka nije bio kraj iznenađenjima koja nam je priredio taj velegrad s oko 7 milijuna stanovnika. Nakon vožnje širokim avenijama, omeđenim neboderima sa 30 do 40 katova te okruženim drvećem, zelenilom i cvijećem, stigli smo na most na koji je vodič Dong Song, vidjelo se to na prvi pogled, bio posebno ponosan: “To je najduži most na svijetu, nedostaje samo nekoliko metara da dosegne dužinu od 42 kilometra”.

I dok smo pokušavali odgonetnuti kako je moguće da jedan provincijski grad obiluje tolikim skupim i modernim građevinama, od kojih niti jedna nije starija od 20 godina, stigli smo u središte Qingdaa. A ono se, po prostranosti, po neonskim reklamama, gigantskim televizijskim i filmskim ekranima te raznobojnim osvjetljenjem nije razlikovalo, od centara Londona i New Yorka. Izbrojili smo stotinjak nebodera i zgrada koje bi po izgledu mogle stajati uz bok građevinama bilo koje svjetske metropole.

Nakon što nam je Hui Yang, predsjednik lokalne Chinese Academy of Governance, predočio ekonomske i financijske rezultate provincije Shandong, postalo je jasno kako su mogući takvo bogatstvo i raskoš u regiji za koju je u svijetu malo tko čuo. Da se nalazi u Europi, Shandong bi sa svojih 97 milijuna stanovnika bio najmnogoljudnija država na Starom kontinentu. Njeni gradovi Jinan i Qingdao sa 7, odnosno 8 milijuna stanovnika bili bi po veličini odmah iza Londona. I po ekonomskoj snazi Shandong bi bio u europskom vrhu: ove godine očekuje se da će BDP premašiti iznos od 850 milijardi dolara, a BDP po glavi stanovnika bit će viši od 8600 dolara. Budući da Shandong i u krizi raste po stopi od 9 posto, a uskoro se očekuje i znatno više, za najviše tri godine BDP će premašiti tisuću milijardi dolara, a po glavi stanovnika doseći će čak 10.000 dolara.

To kinesko ekonomsko čudo ima 30 univerziteta, 200.000 studenata, 3000 kilometara brzih željezničkih pruga, 15.000 kilometara modernih autocesta, 5000 stranih kompanija, 140 golemih vinarija, pet gigantskih brendova, Tsingtao Beer, dva proizvođača vrhunske tehnologije Haier i Hisense te proizvođače obuće i odjeće Double Star i Aucma. Cargo promet u luci Qingdao, šestoj po veličini u Kini, 2011. premašio je 372 milijuna tona, a roba se prevozi u 400 luka u 130 država. Samo zračnom lukom u Jinanu godišnje prođe 12 milijuna putnika. Najviše impresionira podatak da je taj neviđeni prosperitet započeo tek prije tridesetak, a građevinski boom samo prije dvadesetak godina.

Iz razgovora s tridesetak visokih političkih rukovoditelja, sveučilišnih profesora, ekonomista, analitičara lako se moglo iščitati da je ekonomski i politički preporod Kine, a posebno provincije Shandong, počeo 1980., četiri godine nakon smrti Mao Ce-tunga.

Premda nitko od sugovornika nikada nije izgovorio niti jednu ružnu riječ o Mao Ce-tungu, svi su ponavljali da je njegov nasljednik Deng Xiaoping tvorac moderne i uspješne Kine. Tek za neformalnog razgovora jedan nam je sugovornik na sljedeći način definirao lik i djelo Mao Ce-tunga.

“Nesporne su njegove zasluge kao vojskovođe i ratnika koji je oslobodio Kinu od okupatora. No, kao revolucionar je znao samo rušiti, a ne graditi i stvarati. Osim toga, Mao je bio, na unutarnjem i vanjskom planu, opsjednut klasnom borbom: smatrao je da je jedino rješenje za unutarnje društvene konflikte permanentna revolucija i da je 3. svjetski rat neizbježan. Upozoravao je da Kina mora biti spremna za konačni obračun sa SAD-om i kapitalizmom te je sve podredio tom cilju. Među ostalim, nije dopuštao preseljenje seoskog stanovništva u gradove: smatrao je da građani samo konzumiraju, a ne proizvode hranu i da zbog toga u zemlji vlada glad. Tvrdio je također da će gradske sredine biti lak plijen za američke agresore i da će brzo razoriti te da zbog toga treba biti što manje gradova. Do 1980. osnovna teza bila je da se oružanom silom mora srušiti kapitalizam i da Kina svoje interese može braniti samo vojnom silom. Zbog svega toga tek je nakon Maove smrti otvoren put promjenama.”

Za razliku od Maa, Deng je, po ocjenama profesora Xiaofang Ma, profesora s pekinškog univerziteta, bio hrabar vizionar i graditelj.

“Deng Xiaoping je na vrijeme shvatio da pobjednike u budućnosti neće određivati ratovi i oružana sila, nego ekonomski razvoj, rast životnog standarda, kvaliteta života, obrazovanje i kultura. Za razliku od Denga, Mao to nikada nije shvatio, kao što to danas ne prepoznaje ni sjevernokorejski tiranin Kim Jong-un. Dvije godine nakon smrti Maa, 1978., Deng još nije imao do kraja razrađenu ideju kako dalje, ali je znao da se mora ići u promjene, i to tako, objašnjavao je, kao da se hoda po potoku kojemu se ne vidi dno, pa se mora ići polako, pipajući, vrlo oprezno. Već 1982. Deng je proklamirao da prioritet ima ekonomski razvoj, a ne klasna borba. Deng je također upozorio da se snaga nacije ne smije rasipati na pripreme za rat i ideološke bitke nego na to kako zadovoljiti potrebe stanovništva za kvalitetnijim životom. Smatrao je da Kina treba štititi svoje interese razvojem i obrazovanjem, a ne ratom. Zbog toga od 1994. rat više nije glavna tema, a u prvi plan izbio je mir. Uostalom, koji će strani investitor doći u zemlju koja je stalno u ratnom stanju. Prioritet nacionalne politike postaju obrazovanje, tehnologija, investicije, kapital, tržište, a ne pripreme za rat i unutarnji ideološki obračuni. Deng je znao da do preokreta i prepuštanja inicijative privatnom sektoru ne može doći preko noći, da Kinezi, nakon kulturne revolucije, više nisu spremni na šok terapiju. Stoga je tražio da se u reforme ide postupno te da se poštuju dva osnovna načela: čovjek u prvom planu i društvena harmonija.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 09:24