JOSIP NOVAKOVICH Gdje sam bio kad je umro Kennedy

U slastičarni

Daruvar, Jugoslavija, 1963.

Kad vam netko postavi pitanje gdje ste bili i što ste radili kad je ubijen američki predsjednik Kennedy , to na neki način nije pošteno. Jer, mi koji se sjećamo tog dana, kao i onih dana prije, samim time što se toga možemo sjetiti, priznajemo kako smo zapravo prilično stari. Samim time što sam, evo, čak i ovako olako, u stanju odgovoriti na to pitanje, već sam u startu priznao da me možete svrstati u stare prdonje. Dovoljno je gadno i ako se možete sjetiti pogibije Johna Lennona, jer već to pokazuje da više niste u cvijetu mladosti. Kennedy mi je, međutim, u djetinjstvu bio neka vrsta idola, idola koji mi je simbolizirao američku mladost i snagu. Kennedy je bio mladi predsjednik, imao je prekrasnu frizuru u kojoj se jasno vidio i razdjeljak i kako su valoviti potezi četke bili dotjerani milimetarskom preciznošću. On je bio, baš poput Marilyn Monroe, slika Amerike koja je gledala u nas s plakata i televizijskih aparata širom Jugoslavije.

Imao sam sedam i pol godina kad je on ubijen, ali sam već bio dovoljno star da sam uspio primijetiti kako je naš baptistički svećenik začešljavao kosu na isti način kao i Kennedy. Kennedy u to vrijeme nije bio samo zaslužan za uspostavu stabilnog stanja kod nas u Jugoslaviji, zemlji koja je tada bila između Istočnog i Zapadnog bloka, već je bio zaslužan i za otvaranje mnogih brijačnica. Dok su ranije muškarci nosali brkove poput Staljina, sada su željeli uredno zalizanu kosu, brijati se svakodnevno i svoje glatko izbrijano lice namirisati što finijom kolonjskom vodom.

Moj je stariji brat već prije počeo imitirati Kennedyja i njegovo češljanje na razdjeljak, jednolično valovitim potezima češlja. Ja sam u to doba bio poprilično neuredan, kosa mi je s desne strane glave beznadno strčala uvis, tako da je svaki pokušaj češljanja uglavnom bio uzaludan, osim ako nismo trijebili uši. Ali, to spada u neku drugu priču. Uz to sam imao i drugih, važnijih problema od izgleda. Važno mi je bilo da budem jači od drugih, skupljao sam poštanske marke i kutije šibica te se neprestano trudio izbjeći da me u razredu po kazni pošalju u kut, zbog nepristojnog ponašanja. Tko god da je za vrijeme školskog sata razgovarao, nabacivao se kamenjem, spavao, ili pljuckao, morao bi klečati u kutu na kukuruzu koji je učitelj uvijek imao kod sebe u torbi što je stajala u kutu. Morali smo na koljena, ali ne radi molitve, već radi pokore. Probajte jednom, ako vas zanima kako to izgleda. Ja sam završavao u kutu, na koljenima, puno prečesto.

Jugoslavija nikad nije bila dio Istočnog bloka, što na Zapadu često zaboravljaju. Bila je to neovisna država, iako su u njoj vladali komunisti. Kina se u to vrijeme divila Jugoslaviji. Kinezi su često prikazivali tadašnje jugoslavenske crno-bijele filmove koji su bili crno-bijeli i time što je u njima uvijek postojala oštra podjela na dobre i zle, na partizane i Nijemce, sile svjetla i sile mraka. I ondašnji predsjednik Tito njegovao je urednu frizuru. Kosu je uglavnom tjerao unazad i njegov se poluprofil mogao vidjeti u izlozima mnogih trgovina, besprijekorno začešljan, u bijelom, lijep i strašan poput Boga. Kao djeca smo mu pisali pisma za njegov rođendan. Ipak, on nije bio poput Kennedyja.

Kennedy je imao širok osmijeh kojim je pokazivao svoje velike, bijele i blistave zube. Tito je, međutim, imao i jedan zlatan zub i više se volio osmjehivati stisnutih usana. Tito je znao iskoristiti američki nuklearni arsenal nešto više nego ruski i na taj je način vješto balansirao između Istoka i Zapada i ostao je neovisan. A slike Hruščova, tadašnjeg ruskog predsjednika, nismo gledali nikada. On je izgledao kao neki pijani seljak koji živi u kakvoj teškoj zabiti.

O ubojstvu Kennedyja čuo sam na uglu Ulice Moše Pijade, ulice u kojoj sam živio, i Trga maršala Tita, u slastičarni koju je držao Albanac kojega su svi zvali Šiptar. Slastičarnu su svi zvali “Kod Šiptara” i tamo je bilo sladoleda od raznoga voća, i od čokolade i vanilije, te kremšnita i šampita. Bila je subota, tek dan poslije ubojstva, kad sam prvi put čuo što se dogodilo. Kod kuće nismo imali televizor. Moj je otac novosti saznavao samo s radija i iz Biblije. Tako nismo čuli što se dogodilo na sam dan ubojstva, u petak, 23. studenoga. Moto mog oca bio je “ništa nova pod suncem”. Kako sam kod kuće redovito uspijevao nakrasti dovoljno sitniša, svakog sam dana navraćao do slastičarne. Moji roditelji su izrađivali i prodavali drvene klompe, tako da je posvuda bilo sitnog novca da bude kupcima za kusur te je teško bilo ustanoviti da li je što nestalo.

Kako sam i ja radio da im pomognem, oko četiri do pet sati tjedno, oni su mi davali nešto malo novca, no ja sam mislio da je moja nadnica premala pa sam je sam povisivao. Šest dana u tjednu išli smo u školu, a subotom sam, uvijek u podne, vraćajući se iz škole koja je bila smještena u nekom starom samostanu, s gnijezdima roda na dimnjacima, znao navratiti u slastičarnu. Na stupovima svjetiljki visile su crne zastavice, tako da je netko u slastičarni upitao tko je umro. “Niste čuli? Pa, predsjednik Kennedy”, rekao je slastičar. “Ubili su ga u Dallasu.” Zbilja? Čovjek koji je došao po neke slatkiše bio je preneražen pa je izišao ne kupivši ništa. I mene je to strašno iznenadilo, ali svejedno sam naručio svoje kremšnite i zamišljeno ih, polako jeo, a onda je kraj mene sjeo jedan moj prijatelj.

“Dakle, Hruščov je pobijedio. Tko će sada zaustaviti Ruse?”

“Pa, nemamo se mi čega bojati. To će Tito srediti.” Otkako se Tito razišao sa Staljinom 1948., stalno je bio prisutan strah od ruske invazije, a mi smo bili jako blizu sjeverne granice s Mađarskom. No, sada nam se Tito na onim portretima po gradu činio još čvršći i nepokolebljiviji nego prije. U svakom slučaju, dan kasnije naš je župnik govorio o tome što to sve znači i da se bliži kraj, sada pošto je ubijen američki predsjednik. Nakon toga je i zaplakao za njime, a ona njegova kosa mi se taj dan učinila posebno blistava.

...

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista

(preveo Saša Drach)