KRAJ ILI POČETAK?

BANDIĆEV SCENARIJ HEROJSKOGPOVRATKA 'Uhićenje će ga učiniti junakom poput Franje Tuđmana'

Bliski suradnici zagrebačkog gradonačelnika šire famu da se protiv njega vodi politički proces i da ga zatvaranje kvalificira za najviše državne dužnosti
 Ronald Goršić/Cropix

Milosti ne tražim, niti bih vam je dao - tu rečenicu, koju je premijerno prije sedamdesetak godina izgovorio antifašist Rade Končar, prkosno se nakon smrtne presude obraćajući okupacijskom sudu, dakle tu metaforu junačke nesalomljivosti ovih je dana uhićeni Milan Bandić promrsio pred svojim istražiteljima.

Zagrebački je gradonačelnik nesumnjivo zauzeo herojsku pozu. Kao da je zaista nadahnut legendom o Končarevu držanju pred streljačkim strojem. Kao da će iz Remetinca svakog trenutka zavikati neka mu dušmani pucaju u prsa...

Milan Bandić čvrsto je riješio da se svoje funkcije neće odreći. Neće dati ostavku. Ni ponuditi milijune da ga puste na slobodu.

Jedini od uhapšenih ne skriva lice. Ne skreće pogled. Diže glavu. Razgovore s istražiteljima napušta sa smiješkom. Pokušava stvoriti dojam da je čelične građe. Na pravdi boga utamničen i progonjen.

Vrh ledenog brijega

Njegovi odvjetnici i bliski mu krugovi šire famu da mu je sve napakirano. Da se protiv njega vodi politički proces. Prijatelji u kamere izgovaraju da ga zatvaranje kvalificira za najviše državne dužnosti.

Zatvor je, kažu, zadnja kockica koja nedostaje da se jednoga dana, kad sve prebrodi, vrati kao premijer ili šef države. Spominju Tuđmana: ni on, tvrde, ne bi postao predsjednik Hrvatske da ga svojedobno nije uhapsilo.

Suočen s teškim optužbama, zagrebački gradonačelnik objektivno i nema mnogo izbora.

Lakše mu je glumiti žrtvu političkog procesa, nego odgovarati na sumnje o kriminalnoj zamjeni zemljišta ili neplaćanju poreza, što je samo vršak ledenog brijega silnih afera koje ga godinama prate.

Ivo Sanader također je pokušao istu taktiku. Obojica vlastiti sukob sa zakonom tumače kao osvetu političkih suparnika.

‘Naš’ čovjek

Ali, Bandić tu priču mnogo uspješnije prodaje. Kad je bivši premijer uhapšen, javnost je likovala, a s njegovom se obranom sprdala. S dosadašnjim gospodarom Zagreba dio se javnosti i dalje solidarizira. Unatoč sumnjama da je glava gradske korupcijske hobotnice. Prema jednom istraživanju, 75 posto građana prihvaća tezu da je njegov progon politički dirigiran. Sanaderu nitko nije ostavljao poruke potpore kakve se danas roje po portalima u korist Bandića. U njegovu će slučaju publika, izgleda, glatko popiti sve ono što se od bivšeg premijera nikako nije htjelo progutati. Zašto ista priča daje tako različit rezultat?

Prvo, zato što je Ivo Sanader bio silno bahat, arogantan i gizdav, dok se Milan Bandić doživljava kao narodski, “naš” čovjek. Nije paradirao u preskupim odijelima, nije se, barem ne javno, jagmio za luksuzom. Vazda je funkcionirao kao šampion populizma.

Nitko kao on nije gazio blato Kozari Boka, divljih naselja za koje drugi političari valjda i ne znaju da postoje. Grlio se s kumicama na placu, kuhao grah na prvosvibanjskim okupljanjima u Maksimiru, glumio kuma, doslovce i metaforički, svakome tko ga je htio. Bio je sveprisutan i neumoran. Ništa se bez njega nije moglo riješiti.

Pomno je njegovao imidž čovjeka bez kojega grad jednostavno ne bi mogao funkcionirati, pa tako i ovih dana slušamo zabrinuta pitanja hoće li zagrebački tramvaji uopće voziti kad je gradonačelnik pospremljen iza brave.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 01:21