Ante Tomić: Dylan i ja na Šalati

"Dobro, di ćete vi”, siktao sam na klince koji su se u ponedjeljak navečer gurali kraj mene.

“Prijatelji su nam tamo”, odgovara jedna djevojka, molećivo pokazujući naprijed.

“Onda se s prijateljima lijepo nađite negdje otraga. Ili zaboravite na njih. Dogodi se i to ponekad. Prijatelje imaš pa ih nemaš. Jebi ga, život vas razdvoji”, meljem ja, loše kontrolirajući bijes, odlučan da nikome ne dopustim da me izgura s mojih četrdesetak centimetara prostora tik do pozornice. Ne zvučim baš razumno i vjerojatno ću se kasnije posramiti vlastite neuljudnosti, ali ovog trenutka ne mogu sebi pomoći. Došao sam čitav sat ranije, jer sam shvatio da ne želim još jedan Dylanov koncert gledati iz velike daljine, i sada nestrpljivo premiještam težinu s jedne na drugu nogu, prebrojavajući gitare koje asistenti tamo gore uštimavaju. Uvijek su mi mučni ti časovi. Nema mi duljih minuta od onih prije koncerta, dok se još provjerava visina mikrofona i na pod ispred svakog glazbenika selotejpom lijepe papiri sa set listama, a šepavi roadie na pojačala slaže čiste bijele ručnike.

Sve me tada živcira, guranje, besmislice koje viču budale u želji da budu primjećene, miris džointa koje je zapalio netko iza mene. Ovo posljednje posebno mi je neshvatljivo, da je netko došao na koncert kojega se neće baš jasno sjećati. Meni je u ovakvim prilikama važno biti savršeno svjestan, čuti svaki odsvirani ton, svaki otpjevani stih, i kasnije ih u postelji, u mraku sobe, reproducirati u glavi. Poslije nekih koncerata satima tako nisam mogao zaspati, a s Dylanom je to neizbježno, jer je svaki njegov nastup drugačiji. Čak i ako tu večer nije bio u vrhunskoj formi, ne mogu prestati razmišljati što je napravio s pjesmama.

Nakon varaždinskog koncerta prije nekoliko godina novine i portali bili su preplavljeni tekstovima neznalica koji su se žalili da je bilo grozno, jer nisu mogli prepoznati nijednu pjesmu. Ne znam čemu su se oni nadali, valjda da ih umjetnik vrati u vrijeme kada su oni na ekskurziji u srednjoj u autobusu na stražnjim sicevima pjevali Knockin' On Heaven's Door. Da išta znaju o Dylanu, to ne bi očekivali. On nema previše poštovanja ni za vlastitu mladost, da bi ugađao mladenačkim sentimentima drugih.

Ne pamtim više koji je njegov suradnik ispričao tu čudnu priču. Dan ili dva prije početka rada na albumu Time Out Of Min, Dylan je ušao u studio i producentu Danielu Lanoisu na klaviru, s krnjim bendom, odsvirao jednu stvar koju su trebali snimiti. Samo što je počeo I Can't Wait, gitarist je objesio intrument oko vrata i krenuo plesti akorde oko njegovih nota, bubnjar je spremno uhvatio ritam, a Lanois je bio dovoljno priseban da uključi magnetofon. Pjesma je, pričaju okupljeni, bila prekrasna. “Bude li čitav album ovakav, napravit ćemo remek-djelo”, kazao je Lanois nekome oduševljeno.

Time Out Of Mind zaista je remek-djelo, veličanstvena ploča zrelog Dylana, ali I Can't Wait nikada nije snimljena kao prvi put. Producent ju je mnogo puta želio istovjetno ponoviti s čitavim orkestrom, ali autor je to neumoljivo odbijao. Lanois je pokušao i s trikovima. Uvježbao je pjesmu s muzičarima i pjevao umjesto Dylana, da bi u trenutku kad on dođe, jednostavno stao za mikrofon. No, Dylan je ušao u studio i mrzovoljno rekao da napušta snimanje ako oni istog trenutka ne prestanu sa sranjima.

Sukob je naposljetku okončan kratkim razgovorom. Dylan je došao Lanoisu s dugogodišnjim suradnikom, basistom Tonyjem Garnierom.

“Tony”, počeo je, “jesam li ja ikada ijednu stvar dvaput jednako odsvirao?”

“Ne, Bobe, nisi”, rekao je Tony ozbiljno.

“Vidiš”, okrenuo se Dylan Lanoisu, “ja tu stvar ne radim.”

Čangrizav je, mušičav, težak, šutljiv, zatvoren, proturječan, ali morate ga obožavati. Makar zbog tvrdoglave ustrajnosti da uvijek bude originalan. Da samo to uzmete, on je najveći. Satisfaction na koncertima uvijek jednako zvuči. Povratničke turneje Led Zeppelina obično su samo prezira vrijedna gramzivost. Paul McCartney još uvijek snima zgodne ploče, ali četrdeset godina nije napisao zaista veliku pjesmu. Ostao je samo Dylan, okrutno iskren prema sebi, da i u sedamdesetoj uznemiren luta hladnim svemirom.

Ima on, naravno, kao i svi, dobrih i loših trenutaka, ali i u njegovim najslabijim izdanjima nađete bljesak genijalnosti. Poslušajte Every Grain Of Sand prije nego se usudite reći da je Shot Of Love bijedan album. Zanima li vas kriza neoliberalizma, a u Zagrebu je to posljednih mjeseci ultimativna intelektualna moda među snobovima, pustite sebi nježni, beznadni Workingman's Blues #2 s ploče otprije četiri godine. Stavite u stereo Cold Iron Bounds, Mississippi, Things Have Change ili Ain't Talkin' i vidjet ćete da Dylan ima jednaku imaginaciju i polet kao prije pola stoljeća, kada je golobrad meketao A Hard Rains A-Gonna Fall.

Čovjek je u dobi vašeg djeda, a ima tvrdoglavu potrebu od svakog koncerta učiniti jedinstvenu priredbu, pjesmama mijenjati ritam i ključ, od valcera praviti blues, a od bluesa polku. Ako taj eksperiment koji put i ne ispadne najuspješniji, morate se pokloniti trudu i hrabrosti. Ni upola mlađi umjetnici ne bi se se osmjelili zakoračiti u prazninu kao što to Dylan čini.

It Ain't Me Babe čuo sam u bezbroj različitih verzija, ali u ponedjeljak navečer na Šalati prepoznao sam je tek na refrenu. Desolation Row otpjevao je kao dječju brojalicu, gotovo kao da se ruga vlastitoj poeziji. Gnjevni očaj kojom je izveo Love Sick sasvim me je zatravio, a High Water umalo prestrašila.

Pjesma o poplavi, koju je Dylan prije devet godina napisao kao hommage starom blues pjevaču Charlie Pattonu, s mahnitim slikama pustošenja gradova uz nabujalu deltu, s bijelcima koji puškama tjeraju crne nadničare, jer na uzvisinama nema dovoljno mjesta za sve, bila mi je vrhunac večeri. Gledajući sitnog pjevača u crnome kako jedva primjetno poskakuje na ritam bendža i pjeva o vodi koja raste i zlatu i srebru koje je opljačkano, činio mi se kao nasmijani đavo koji je donio sve to zlo, da bi ljudima oteo njihovu besmrtnu dušu.

Nakon High Water i Ballad Of A Thin Man meni uistinu ne bi nedostajalo da nije odsvirao Like A Rolling Stone. Svaki pravi obožavatelj ima najmanje dvadeset različitih verzija Like A Rolling Stone i neće se osjetiti osobito zakinutim ako ne čuje dvadeset prvu, svaki bi je od nas mijenjao za Man In The Long Black Coat ili Not Dark Yet, dijelom i zato jer se gomila potpuno raspomami na pjesmu i svi se guraju da mobitelom snime izvođača. Rijetko mi je što tako iritantno kao kada nekakav maloljetnik na Dylanovom koncertu preko mog ramena mobitelom snima Like A Rolling Stone.

Uslijedila je, srećom, neodoljivo ljupka Jolene, kojom se cijenjena publika bitno manje ushitila, a potkraj All Along The Watchtower, znajući da iza nje više nema ništa, krenuo sam prema izlazu. Ošamućen sam se spuštao Schlosserovim stubama, a noge su mi lagano drhtale.