OD HAPŠENJA DO PRESUDE

Ante Gotovina je sucu Orieu uputio tek dvije rečenice: Nisam kriv i nemam primjedbi na tretman u pritvoru

ZAGREB - Časni sude, nisam kriv - mirno, jasno i odlučno izrekao je Ante Gotovina u ponedjeljak 12. prosinca 2005. u haaškoj sudnici. U Haagu se našao nakon što je propala akcija predsjednika Mesića i dijela hrvatskih tajnih službi da mu se uz već podignutu optužnicu omogući razgovor s haaškim istražiteljima, pa čak i da izbjegne haaško suđenje. Prvi put progovorio je u sudnici Haaškog suda pet dana poslije uhićenja na Tenerifima, nakon četiri i pol godine bijega koji je obilježio drugo desetljeće hrvatske nezavisnosti.

U Splitu su dan ranije, u nedjelju 11. prosinca, prosvjedni skup podrške “Istina, a ne laži” predvodili Mirko Čondić, Željko Strize i Željko Sačić. Ti prosvjedi bili su tek sjena onog najvećeg na Rivi početkom 2001. koji je okupio možda i sto tisuća ljudi zbog prve haaške optužnice koja je potresla Hrvatsku, one protiv generala Mirka Norca.

Toga zimskog ponedjeljka, kad je Gotovina prvi put ušao u Haaški sud, u dijelu sudnice namijenjenom publici među gomilom hrvatskih novinara našao se Dražen Budiša. Jutarnji list je tada, slično kao i ovih dana, na naslovnici najavljivao veliki Budišin povratak.

- Došao sam dati potporu generalu Anti Gotovini i biti svjedok čitanja ove optužnice koju držim sramotnom, šupljom i dijelom apsurdnom - poručio je Budiša. Nekadašnji se predsjednik HSLS-a u srpnju 2001., kad se Hrvatska tresla zbog friško objavljene haaške optužnice protiv Gotovine, žestoko sukobio s tadašnjim premijerom Ivicom Račanom, i kasnije zbog toga i izašao iz Vlade.

- Nisam vodio svoj privatni rat, nego rat u ime i za Republiku Hrvatsku i dokazat ću svoju nevinost pred sudom - bila je generalova poruka koju je novinarima u Haagu tog dana prenio odvjetnik Luka Mišetić.

SAMOZATAJNI U SUDNICI

U idućih pet godina general Gotovina javno je izgovorio tek nekoliko rečenica: da nije kriv i da nema nikakvih primjedbi na tretman u pritvoru. Nismo doznali gotovo ništa o tome kako je bježao i uz čiju pomoć, pa i danas jednako misteriozno djeluju snimke na kojima u hotelskom restoranu na Tenerifima uz bocu vina dočekuje španjolske policajce.

Za razliku od srpskih glavešina ( Miloševića, Šešelja i Karadžića) koji su inzistirali da se sami brane pretvarajući tako sudnicu u političku pozornicu, za razliku od Slobodana Praljka koji je, kao i Jadranko Prlić u manjoj mjeri, iskoristio svaku priliku da se obrati sucima ili sam ispituje svjedoke, Gotovina je ostao samozatajan do kraja. On, Čermak i Markač obranu su potpuno prepustili odvjetnicima, odbivši čak svjedočiti u svoju obranu.

- Časni sude, nemam problema, sve je u redu. Hvala na pitanju - pristojno je odgovorio Gotovina na pitanje suca ima li primjedbi na pritvorski tretman na prvoj statusnoj konferenciji 7. travnja 2006. Ležerno, kao da odgovara na pitanje recepcionara u nekom ljetovalištu. No optužbe su sva trojica shvatila vrlo ozbiljno, pozorno prateći sva, često zamorna višesatna svjedočenja.

ZA ŠTO SU OPTUŽENI

Optuženi su za najteže zločine za koje sudi Haaški sud, osim genocida. Najteža točka optužnice protiv Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača je ona za progon: on je počinjen ne protjerivanjem srpskog stanovništva u Oluji nego, kako se Haaško tužiteljstvo naknadno korigiralo, sprečavanjem njihova povratka:

Vladinom uredbom o privremenom oduzimanju srpskih kuća, masovnom pljačkom i paležom, ubojstvima preostalih staraca po zabitim selima na širem kninskom području. Haag im sudi za ono što nijedna hrvatska vlada nije bila u stanju goniti, pa ni ona Budiše i Račana. Zbog toga jer nam pravosuđe nije u stanju raditi svoj posao, goniti pljačkaše i ubojice bez razlike kojoj naciji ili stranci pripadali, i danas nam je neizvjestan ulazak u EU: famozno poglavlje 23 odnosi se baš na to, sposobnost pravosuđa da bez političkih pritisaka sudi onima koji su prekršili zakon.

Naš neodrađen posao preuzeo je na sebe Haaški sud, tisućama kilometara fizički odvojen, a kulturološki još i više. Suci koji nisu bili u Hrvatskoj ni na ljetovanju, koji ne mogu čuti ni glas žrtava jer im svjedočenja prenosi monotoni glas sudskih prevoditelja, dobili su u zadatak da donesu pravdu koju sami nismo bili u stanju provesti.

- Gotovini je stavljen prevelik teret da obrani ne samo svoju čast i čast hrvatskog vojnika, već i čast vojnog i političkog vrha i svih koji su sudjelovali u obrani Hrvatske - rekao je Budiša novinarima u Haagu. Čudnovatim haaškim ruletom, koji se nerijetko opirao zdravoj logici, izbor je pao baš na njih trojicu, a ne recimo na premijere i ministre kojima bi logično bila adresirana tako sročena optužnica.

SUKOB ODVJETNIKA

Tada, u prosincu 2005., Gotovinini odvjetnici očekivali su da će suđenje započeti za šest do devet mjeseci. No morali su se načekati puno više.

Kako je sud odlučio suditi mu zajedno s Čermakom i Markačem, protiv kojih su optužnice podignute u ožujku 2004., kad se činilo da će Gotovina ostati zadugo izvan dohvata haaške pravde, suđenje im je počelo skoro dvije i pol godine kasnije, 11. ožujka 2008. Još tri godine kasnije, i evo nas kako čekamo presudu!

A Mirko Norac, optužen u otprilike isto vrijeme kad i Gotovina, zahvaljujući tome što je Račanova Vlada isposlovala da mu se sudi u Hrvatskoj umjesto u Haagu, uskoro će biti na slobodi jer je izdržao veći dio od prvotno određenih 18 godina zatvora po dvije presude. Sve najveće afere odigrale su se prije početka samog suđenja.

Zbog krvavih fotografija iz božićnog lova na veprove s ministrom policije Ivicom Kirinom, Markač je izgubio pravo da početak suđenja čeka na slobodi. Gotovina je samo jednom tražio da ga sud pusti kući, u ljeto 2007., ali nisu mu pomogle ni garancije Vlade ni zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe. Kasnije nije tražio niti da ga puste na sprovod ocu, što bi mu sud vjerojatno odobrio.

Možda najviše medijske pažnje dobio je sukob odvjetnika. Obrane su se žestoko zakrvile kad se Luka Mišetić u travnju 2006. usprotivio spajanju optužnica.

- Previše je sukobljenih interesa - objašnjavao je Mišetić. - Važan im je svjedok Miroslav Šeparović, kao bivši ministar pravosuđa, a njega ne bi mogli pozvati jer je u tom trenutku bio glavni Markačev odvjetnik. Zatim: bitan im je svjedok i Rahim Ademi, Gotovinin zamjenik, a njega ne bi mogli pozvati jer Čermaka brane Čedo Prodanović i Jadranka Sloković, koji su istodobno u Zagrebu na suđenju za zločine u Medačkom džepu branili i obranili generala Ademija.

Miroslav Šeparović dugogodišnji je Markačev prijatelj, za suđenje se intenzivno pripremao i tako što je otišao u Englesku učiti jezik. Čedo Prodanović Čermaka je zastupao godinama prije nego što je optužen u Haagu.

Čermak je prvi, još 1998. pristao na razgovore s haaškim istražiteljima, no to ga usprkos svim očekivanjima ipak nije spasilo optužnice. A da se Gotovina ranije predao? Tko zna. Sukob odvjetnika mjesecima je punio novinske stupce i nekoliko puta odgodio očekivani početak suđenja. Epilog: Mišetić je pobijedio. Prodanović, Sloković i Šeparović su otpali. Ni Ademi ni Šeparović nisu bili pozvani da svjedoče.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 15:33